PREPORUKA ZA ČITANJE - Džulijan Barns "Puls"

Džulijan Barns rođen je u Engleskoj, u Lesteru, 19. januara 1946. godine. Školovao se u Londonu od 1957. do 1964, a visoko obrazovanje iz oblasti savremenih jezika stekao je na Koledžu Magdalen u Oksfordu. Dobitnik je više prestižnih nagrada i diploma, uključujući i nagradu Somerset Mom (Metrolend, 1981). Dobitnik je Bukerove nagrade (Ovo liči na kraj, 2011), Pri medisi (Floberov papagaj, 1986), nagradu E. M. Forster, koju dodjeljuju Američka akademija i Institut za umjetnost i književnost (1986); Gutenbergovu nagradu (1987), nagradu Grincane Kavur (Italija, 1988) i Pri Femina (Troje, 1992). Barns je proglašen vitezom (1988), potom oficirom (1995) i komandirom francuskog Reda umjetnosti i književnosti (2004). Do sada su objavljena njegova djela: Metrolend (1980), Prije no što me je srela (1982), Floberov papagaj (1984), Zureći u sunce (1986), Historija svijeta u 10 1/2 poglavlja (1989), Troje (1991), Pisma iz Londona 1990-1995 (1995), Obale Lamanša (1996), Engleska, Engleska (1998), Ljubav, itd. (2000), Cepidlaka u kuhinji (2003), Sto od limunovog drveta (2004), Artur & Džordž (2005), Nije to ništa strašno (2008), Puls (2011), Ovo liči na kraj (2011), Nivoi života (2013). Djela su mu prevedena na više od trideset jezika. Živi u Londonu.

Puls je treća zbirka priča Džulijana Barnsa, koja se u brojnim elementima nastavlja na njegova ranija djela, prije svega na Sto od limunovog drveta, gdje je starost dominantna tema, a možda još više na Nije to ništa strašno, knjigu koja u najvećoj mjeri odgovara autobiografskoj prozi. Od četrnaest priča, podijeljenih u dva dijela, šest je ranije objavljeno na engleskom jeziku u časopisima od Njujorkera do Gardijana. U pripovijetkama naizgled disperzivnog sadržaja – od ljubavi i čežnje, preko bolesti i smrti, do (ne)uspješnosti komunikacije – Barns se zapravo bavi jednom temom: odnosom među ljudima. Pri tome, pronicljivo i prepoznatljivo mudro ispituje prirodu, uzroke i uslove za dugotrajne veze, prijateljske i ljubavne. Svaki lik je oblikovan na osnovu uspjeha ili poraza koji proživljava, smješten između očaravajuće čežnje ili uznemirujućeg gubitka, sa okončanjima koja se trudi da prevaziđe, ili uzbuđujućim iskušenjima novog početka. Lični gubitak i suočavanje sa smrću drage osobe odredili su Barnsovu novu prozu, a njegovo razmišljanje o prolaznosti života i suočavanje sa starenjem i smrću tako je životno, jer je proživljeno pa samim tim i mnogo ubjedljivije, da se čitanje ove knjige neumitno završava uznemirenošću i nerješivim egzistencijalnim pitanjima. Ipak, sasvim neočekivano, riješenje za taj osjećaj nemoći Barns nameće humorom kojim je obojio gotovo svaku priču. Ovaj iskričav i oštar humor valjda je najbolji odgovor za sve misli o neizbježnoj prolaznosti i blizini smrti, kojima smo gotovo svakodnevno izloženi.