Božija riječ - vječna inspiracija: Dvadesetdeveti džuz

Autor: Elvedin Subašić, Sarajevo

Mukabela, dvadesetdeveti džuz

Postojanje smrti na Ovom svijetu izaziva strah i tugu, a na ahiretu izvor tuge i straha jeste nepostojanje smrti. Najveću žalost i strah čak i vjernici osjete zbog postojanja smrti na Ovom svijetu, dok će na ahiretu nekima najveća žalost biti njeno nepostojanje, odnosno nestanak. Kakve god muke budu na Sudnjem danu posebna muka i strah jeste svijest o tome da se ne može više umrijeti. U ovom džuzu opisuje se Sudnji dan vrlo slikovito kroz nekoliko sura, a sve ove opise trebalo bi čitati kroz dvije ne tako slikovito objašnjene, ali strašne činjenice: "i kada bližnji neće bližnjega ništa pitati iako će jedni druge vidjeti". Kao bića koja smo oslonjeni jedni na druge na Ovom svijetu, kao oni koji većinu svoga života potroše na svoju porodicu, djecu i u njih ulažemo svoje vrijeme i bogatstvo opet ćemo sve muke Sudnjeg dana pretrpjeti sami, bez obzira koliko djece, rodbine i prijatelja bude oko nas. Druga jeste da će "sam čovjek protiv sebe svjedočiti". Ruke, noge, stomak... sve ono radi čega smo ustajali zorom da radimo bit će svjedok za ili protiv nas.

Također, u ovom džuzu svaki vjernik može prepoznati osobine onih koji će stradati te analizirati svoj život spram tih osobina i ljudi, kao onoga koji je brižan kada ga nevolja snađe, "a kada mu je dobro - nepristupačan je" i koji nije htio siromaha da nahrani, koji ih nije volio čak ni vidjeti: "Neka vam danas u nju (bašču) nikako nijedan siromah ne ulazi". Neko će se pokušati pravdati, kao npr. za svoje potrošeno vrijeme i što se s "besposličarima u besposlice upuštali", ali "uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznosti". S druge strane, u džuzu se opisuju oni koji će biti radosni i njihove osobine, među kojima je i pomaganje manje imućnim dok su govorili da to rade radi Allahove ljubavi i "od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo". Sigurna iskrenost nekog djela jeste odsustvo želje da iko sazna za to djelo, ali mnogi od nas se bore sa svojim nefsom kada u nama tinja želja da dobijemo priznanje i zahvalnicu.

Pored ostalih opisa slikovit jeste i onih osoba koje ne budu mogle pasti na sedždu: "...kada budu pozvani da licem na tle padnu pa ne budu mogli". Postoje i muslimani koji se nadaju pokajanju pred kraj života, pred smrt, kada ostare, iako se ne pitaju hoće li tada uopšte moći zbog zdravlja, iznenadne smrti da se posvete pokajanju, ali i Božije volje, jer cijeli život nisu željeli pasti na sedždu. Kao takvi svojim nogama nikada ne dođu u džamiju, nego ih džemat donese u ležećem položaju, na tabutu. Ovi ajeti sure El-Kalem približavaju određene ne/mogućnosti i nama koji klanjamo, ali nije nam stalno na jeziku zikr. Neki od nas misle da će zikriti pred smrt, ali pitanje je hoćemo li biti uopšte u stanju da izgovorimo čak i šehadet. Mnogi od nas su bili u prilici da se okliznu, počnu padati, ali u tom trenutku ne urade niti promisle racionalno što bi trebali uraditi da se sačuvaju tog pada. Ili kada sanjamo ružan san - koliko god se trudili u snu da se spasimo opasne situacije ili da brzo trčimo sve ostaje isto, usporeno, ništa ne uspijevamo. Molimo Boga, čitajući opise Sudnjeg dana u ovom džuzu, da ne budemo u takvom stanju i na Sudnjem danu, a do tada se pripremajmo: da nam Božije ime stalno bude na jeziku i u srcu!

(Objavljeno u štampanom izdanju Preporoda)