Tekija u Kaćunima
Piše: Dr. Nirha Efendić
Na magistralnom putu od Kiseljaka prema Busovači smješteno je jedno živopisno, ravničarsko naselje - Kaćuni, a unutar tog lijepog mjesta nalazi se nesvakidašnji građevinski kompleks koji plijeni pažnju zbog svoje namjenske jedinstvenosti. Riječ je, naime, o ostavštini ugledne duhovnjačke porodice Hadžimejlića, koja podrazumijeva hastahanu, tačnije polikliniku sa nekoliko prijemnih ambulanti, stomatologijom, laboratorijskom dijagnostikom i restoranom, bibliotekom, kao i tekiju nakšibendijskog reda s nekoliko apartmana za goste. Taj kompleks pripada Fondaciji Mesudija. Fondacija Mesudija izdaje godišnji časopis za historijsko naslijeđe, tesavuf i kulturu Kelamu'l šifa', koji redovno izlazi od 2004. godine.
Izgradnju spomenutog kompleksa inicirao je šejh Mesud Hadžimejlić, koji je bio imam džamije i šejh tekije u Kaćunima te predsjednik Tarikatskog centra Bosne i Hercegovine. Šejh Mesud je imao izuzetno veliki duhovni i društveni ugled u Bosni i Hercegovini i šire (Ratković, 2022: 136). Danas se u njegovoj tekiji održava zikr četvrtkom i nedjeljom u večernjim satima - ovisno o dobu godine, poslije akšam ili jacija-namaza.
Učesnici zikra su derviši koji dolaze iz bliže okoline, ali i iz udaljenijih dijelova Bosne i Hercegovine, čak i iz inostranstva. Kada je šejh Mesud Hadžimejlić preselio na ahiret 2009. godine, zadatak šejha tekije preuzeo je njegov sin prof. dr. Ćazim Hadžimejlić.
Nakšibendijski tarikat prisutan je u Bosni još od 16. stoljeća, ali se njegov utjecaj snažno osjetio u 18. i 19. stoljeću, kada su bila poznata dva centra ovog tarikata: nakšibendijska tekija u Vukeljićima i tekija na Oglavku kod Fojnice (Ćehajić, 1985:96). "Učenje nakšibendijskog tarikata su proširili u čitavoj Bosni i Hercegovini dva njegova krupna predstavnika: šejh Husein-baba Zukić (um. 1799/800), koji poslije završenih studija u Istanbulu kreće na svoja putovanja u Anadoliju i dalje do Buhare i Samarkanda, izvorišta nakšibendijskog tarikata. Poslije povratka u Bosnu, osniva nakšibendijsku tekiju u Vukeljićima i širi učenje ovog tarikata u Bosni" (Ćehajić, 1985:96, 97).
Poznatiji od šejha Hasan-babe Zukića je njegov učenik, šejh Sirija, koji ga je naslijedio. Važna činjenica koja se veže za šejha Siriju (um. 1846) jeste da je bio blizak krupnim ličnostima iz svijeta onovremene uleme i visokog društva u Bosni. Njemu je poštovanje izražavao, među ostalima, i lider pokreta za samostalnost Bosne, Husein-kapetan Gradaščević, kojeg je šejh Sirija podržavao kao narodnog borca. "Glas o pobožnom i uglednom sufiji visoke etike, šejhu Siriji stigla je i u osmansku prijestonicu, pa i do sultana Mahmuda II (vladao od 1808. do 1839.), koji je izdao ferman jula 1835. godine kojim se šejh Sirija i tekija na Oglavku oslobađaju svih poreza i davanja. Šejhove i tekiju na Oglavku, kao i onu u Vukeljićima, pomagali su i bosanski namjesnici. (...) Kao etička varijanta tesavufa, tarikat nakšibendija je bio jako raširen u Bosni i Hercegovini i u svojim redovima je imao pored običnih ljudi i vrhove osmanske administracije u Bosni i Hercegovini" (Ćehajić, 1985:97).
Svakog četvrtka i nedjelje u tekiji u Kaćunima održava se zikr. Svake druge nedjelje dr. Mubina Moker, iranistica, tumači Mesneviju govoreći i analizirajući stihove uz neposredan prijevod s perzijskog na bosanski jezik.
Posjetioci dolaze iz samih Kaćuna, ali i iz bliže okoline: Sarajeva, Fojnice, Pazarića, Hadžića. Derviši koji uče zikr dolaze i iz drugih tekija, gdje je broj posjetilaca manji.
U dvije koncentrične halke, nakon jacija-namaza (u ljetnim mjesecima poslije akšam-namaza) na pod posjedaju učesnici u zikru. Kreće učenje odabranih ajeta i dova, kao i odabranih kur'anskih stavki. Uz učenje započinje i ritmično kretanje, najprije glave, a potom i cijelog gornjeg dijela tijela, najprije desno i lijevo, potom naprijed i nazad. U vrhuncu učenja jedan vokal uči ilahiju, dok ostali derviši ponavljaju riječi šehadeta: La ilahe illaa Allah (Samo je Allah Bog!), Allah ili samo Hu (On), ovisno o sekvenci tevhida, uz spomenutu kretnju tijelom. Čak i oni koji se ne kreću u ekstatičnu kretnju tijelom osjete prisustvo oslobađajuće energije posvećenosti. Osjeti se poziv duše na zajedničko veličanje Stvoritelja. Teško je ostati ravnodušan, dok se posmatra zanos derviša. Jednom kad se doživi tevhid takve vrste, postaje jasno otkud ljubav prema tekiji i derviškom bratstvu. Cijeli ritual ne traje više od jednog sata. Kako se postepeno zahuktava, tako se postepeno i stišava učenje derviša.
Nakon učenja ezana za jacija-namaz, jedan od derviša uči ilahiju i udara u kudum. To je vrijeme čekanja šejha, koji treba da dođe i stane u mihrab. Kada šejh dođe, svi ga prisutni pozdravljaju i počinju se redati u safove. Nakon namaza slijedi zikr, pa predavanje koje drži šejh Ćazim Hadžimejlić ili gostujući predavač. Cijelo druženje završi se prigodnim posluženjem slanog i slatkog jela. Ovu ugodnu praksu prije šejha prof. Ćazima Hadžimejlića obavljao je njegov otac šejh Mesud Hadžimjelić (um. 2009).
