Ramazansko vrijeme i post

Post je posebno važan ibadet koji počesto ne razumijevamo suštinski i ne (s)poznajemo važnost tog posebnog dara koji nas u vraća u stanje krajnje posvećenosti Uzvišenome Bogu, kroz Kur’an i hadis. Kao postači, ne dotičemo samu suštinu posta u ramazanu. Koji su darovi posta u ramazanu? Počnimo od vremena u kojem postimo.

Ramazan je blagoslovljeno vrijeme. Svaki trenutak je ispunjen posebnim bereketom. Samim time se sigurno razlikuje od kosmičkog, horizontalnog vremena i te dimenzije ramazana. Ramazansko vrijeme je Božiji dar koji u cijelosti mogu razumjeti i duhovno uživati samo duhovni organi spoznaje.

Imajmo na umu i mišljenje većine komentatora Kur’ana koji naglašavaju da je Allah, Slavljen i Veličanstven je On, ljudskoj civilizaciji govorio uvijek upravo u ramazanskom vremenu. Kaže se da je objava Tevrata započela šestog dana ramazana, objava Indžila dvanaestog ramazana, objava Zebura osamnaestog ramazana a objava Kur’ana dvadeset i sedme noći ramazana.

Ramazansko vrijeme je vertikalno, istinsko, kvalitativno vrijeme koje nas vraća našem istinskom, vječnom domištu. To vrijeme nas, isto tako, uzdiže u samu Božiju prisutnost što postaje jasnije ako se sjetimo da je u arapskom jeziku isti korijen glagola za vraćanje i uzdizanje (r-dž-’a – “vratiti se”; ‘a-r-dž – “uzdići se”).

Duša se vraća svome Gospodaru kroz duhovna uzdizanja. Kada se duša vrati svom domištu, uživa u ramazanskim darovima i svaku egzistencijalnu kušnju ili poteškoću pretvara u duhovni užitak spoznatljiv samo onima koji su kadri prebivati na ljestvici duhovnog uzrastanja vlastitog bića. Zato i kažemo da je ramazan vrijeme naše duše, pomaljanja našega istinskog bića, koje je često prikliješteno u zemaljskim okovima pohota, uobraženosti, iluzija i nemarnosti.

Bereket ramazanskog vremena neko razviđa u iftarskim trenucima, neko u sehurskim a poneki su svu ljepotu ramazana sveli na miris ramazanskih lepinja. Duhovna iskustva istinskog postača su posebna i sasvim nerazumljiva za one koji su u ‘neramazanskom stanju’ tokom mjeseca posta – odnosno onima koji nisu u stanju posta.

Oni koji žive samo u ovome kosmičkom, horizontalnom vremenu ustvari žive samo zemaljske godine svoga života. Oni se vraćaju od jedne zemaljske tačke ka drugoj (r-dž’a) i nikada se ne uzdignu u duhovna obzorja stvarnosti (‘a-r-dž). Pa kako da ti ljudi spoznaju Boga kada znamo da se Bogu vraća kroz duhovno uzdizanje!?

Post je nezamjenjiv ibadet u tom smislu. Ramazansko vrijeme je ekskluzivni dar čovjeku za taj momenat uzdizanja. Bez stalnog vraćanja nema uzdizanja. Ovo postaje jasnije ako na umu imamo činjenicu i samog postača, dok ne stupi u ramazansko vrijeme, njegovo tijelo i razum uvjeravaju da se nemoguće toliki period suzdržavati od hrane i vode.

Koliko ljudi koji odluče postiti, pred samo ramazansko vrijeme razmišlja kako izdržati bez hrane i pića cijeli mjesec dana? Otuda postaju jasnije Poslanikove, a.s., riječi da kada postača budu uznemiravali ljudi koji nisu duhom u ramazanskom vremenu, da im samo kaže – ja sam postač.

Darovi posta

Post u ramazanu je “zenitno vrijeme” duhovnog bića, kada dostižemo blizinu koju nam Časni Kur’an označava bližom od vratne žile kucavice (Kaf, 16). To je blizina koju će sa Stvoriteljem ozbiljiti postačeva duša, srce i um u ramazanskom vremenu jer u izvanramazanskom vremenu ovi duhovni organi znaju biti na egzistencijalnoj distanci s Njim usljed svoje nemarnosti (gaflet).

Allah, Slavljen i Veličanstven je On, s nama uvijek dijeli blizinu koja ne poznaje distance bilo kakve vrste i odaziva se molbi molitelja kada Ga zazove (Bekara, 186).

Zadržimo našu pažnju na navedenoj konstataciji da je ramazan “zenitno vrijeme” našega duhovnog bića. Ustvari, u arapskom jeziku za post se vezuje riječ sijam (Bekara, 183). To je post u njenom juridičkom (fikhskom) značenju koji je propisan i prijašnjim narodima. Ipak, post kao sawm, post šutnje h. Merjeme (Merjem, 26) u svome semantičkom smislu je vrlo bremenit pojam, raskošan u značenju.

Tako se kaže da glagol same pored značenja posta označava i trenutak podizanja Sunca u zenitnu tačku (belegati kebdes-semai ‘indez-zeval; Mu’džemul-vesīt). Simbolizam savma u islamskoj tradiciji ukazuje na mogućnost vlastitoga duhovnog uzdizanja i spoznavanja vrlinom posta kada ušute svi naši fizički organi.

Istinski postiti znači dosegnuti tačku duhovnog rasta poput Sunca u zenitu, čija svjetlost jedino tada obgrljuje sve stvari, sa svake strane. Na isti način postač postiže duhovnu spoznaju posve različitu od one koju nam nude naši fizički organi spoznaje (Rešid H.).

Odricanje od hrane, vode i svake vrste naslada u ramazanu (tj. od onoga što je u izvanramazanskom vremenu dozvoljeno) neophodno je da bismo duhovno narasli. Prema tome, svaki pokušaj duhovnog uzdizanja zahtijeva da se otrgnemo od horizontale i strgnemo ilovačnu masku sa svih naših vanjskih organa kako bi primat zadobili duša, srce i intelekt koji su inače zaogrnuti raznim ljudskim pohotama.

Post omogućuje postaču dar ulaska u novu dimenziju postojanja i izlaska na kvalitetno drugačije horizonte spoznaje i duhovnog uzrastanja. Kada ljudsko tijelo zašuti – progovore duša, srce i intelekt uz pomoć kojih možemo razumijeti stvarnost. O tome svjedoči hazreti Merjema kada je apstinirala od govora s bilo kojim smrtnikom u svom postu: Zavjetovala sam se Milostivom postom šutnje, i danas ni s kim od ljudskog roda zboriti neću (Merjem, 26).

To je post šutnje – jednostavno zašute svi fizički organi spoznaje da bi progovorili duhovni organi. Ovaj kur’anski primjer posta je neizbrisiva slika i nedvosmislen putokaz kuda nas treba voditi naš post. Poput h. Merjeminog zavjetovanja postom šutnje (inni nezertu lir-Rahmani sawmen) prilikom kojeg se uzdržava da razgovara sa civilizacijom zaborava (e len ukellime-l jevme insijja) da bi progovorila njena metafizička strana, dotičemo suštinu ramazanskog posta.

Hazreti Merjema je tako dokazala svoju nevinost – čovjek se samo takvim postom vraća svojoj iskonskoj prirodi. Prema tome, istinski postiti znači staviti pečat šutnje na fizičke organe. Postom zatvaramo stranice fizičkog da bi otvorili obzorja metafizičkog svijeta. Na tragu toga najbolje ćemo razumjeti Poslanikove savjete da oni koji nisu zauzdali svoj jezik, kao i ostale organe tokom posta, od svog posta imaju samo glad i žeđ.

Ramazan je trenutak naše duše

Ramazansko vrijeme dolazi u svakome godišnjem dobu kako bismo vidjeli kakvi trebamo biti tokom cijele kosmičke godine. Ramazan ljeti pokazuje kakvi trebamo biti za vrijeme ljetnje žege, ili u zimsko vrijeme kakvi trebamo biti u vrijeme hladnoće.

Oni koji se odmah nakon ramazana vraćaju pohotama i grijesima, sigurno nisu razumjeli ramazan i post u istinskom smislu. Duša jednostavno mora odustati od prohtjeva kako bi se ljepota ukazala u punom sjaju. Teško da je današnji čovjek spoznao tu istinu života. Dva su temeljna grijeha, rekli bismo teško izliječiva – bezgranična pohlepa i bezočna oholost čovjeka. Zbog pohlepe Adem, a.s., nije mogao ostati u Džennetu. Zbog oholosti je Iblis, neka je Božije prokletstvo na njega, osuđen na vječni Džehennem. U društvu pohlepe nema džennetskih ljepota. Tamo gdje su oholi na sceni, svi žive u paklu. Otkud tolika koncentracija nepravde među ljudima danas? Odakle toliko ucviljenih, uplakanih, obespravljenih ljudi ako živimo u svijetu procvata nauke i civilizacijskih vrijednosti? Zbog pohlepe i oholosti. Post briše tu opaku bolest.

Ljepota se krije u duši, ne u ljudskom tijelu. Danas je tijelo u fokusu čovjeka, a ne duša. A tijelo je lijepo taman koliko dubina kože u fizičkom smislu. Primjera radi, kada noktom nehotice uklonite taj tanahni dio kože, ne možete (po)gledati u vlastito tijelo (Rešid Hafizović). Već nepriličnost ožiljka na tijelu govori kako je neprirodan i ozbiljan po posljedicama ožiljak na duši. Upravo nas ibadet posta odvlači s fizičkog ka duhovnom, pomjera pažnju s obodnica tijela ka dubinama duše.

Postačevo spoznavanje stvarnosti

Vjerovjesnik je usrdno molio Allaha, Slavljen i Veličanstven je On, dovom: “Gospodaru moj, daj nam one oči kojima možemo vidjeti stvari kakve jesu (erinā haqāiqa ešyā’ kemā hiya)”.

Suština istinskog spoznavanja jeste viđenje stvarnosti kakva zbilja jeste, a ne kako se naizgled čini. Ibadet posta je izuzetna prilika da vidimo suštine stvari i skinemo koprene s naših fizičkih organa zbog kojih ne možemo vidjeti biser na dnu mora, da se poslužimo Rumijevim jezikom. Zbog ljepote biser i jeste na dnu mora, ne mogu ga dohvatiti fizičke oči. Evo jednoga upečatljivog primjera u kontekstu razumijevanja suštine stvarnosti svijeta. Bošnjaci su stoljećima stvarnost života i svijeta gledali tuđim očima.

Pa čak i vlastitu tragediju koju su netom preživjeli (kao i sve tragedije stoljećima ponavljane na ovim prostorima), percipiraju kako drugi vide i razumiju. Tuđa percepcija često zamagljuje vlastitu pronicljivost. Bošnjaci pritom zaboravljaju da živimo u lažnom, svijetu pričina i obmana, u stvarnosti koju su drugi skrojili i uobličili po svojem htijenju. Koliko je važno da Bošnjaci dobro promisle spomenutu Poslanikovu dovu.

Drugi primjer ukazuje na apsurde i kontradikcije svijeta u kojem živimo. Kao da je sadašnja civilizacija dostigla najveći stupanj samoobmane. Savremeni čovjek se zaklinje u slobodu, jednakost i pravdu te misli da je na čvrstom tlu u svojim pretpostavkama (ve jahsebūne ennehum ‘ala šej’in elā innehum humul-kāzibūn; El-Mudžādele, 18).

Ako pratimo dnevne vijesti, vrlo brzo ćemo spoznati da je današnja stvarnost drugačija od svakodnevnog zaklinjanja u univerzalne vrijednosti. Je li duh ovog vremena sloboda? Jesu li svi ljudi jednaki na svakom parčetu Zemlje? Je li pravda načelo ove ljudske civilizacije? Karakteristike savremenog svijeta su haos, kontradikcija, neizvjesnost i izazvane bolesti (Z. Sardar).

Za unutrašnju bit, za sklanjanje maski sa stvari, bića i pojava, za takvu vrstu spoznaje je naš Vjerovjesnik molio u spomenutoj dovi. Istinski post vodi u duhovna obzorja metafizičke spoznaje, izvlačeći nas iz ljušture same pojavnosti, spašavajući nas da ne doživimo sudbinu onih za koje Kur’an veli: Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni (Rūm, 7).

Ljudi su ravnodušni prema spoznaji istinske stvarnost na ovom svijetu. Termin el-ahire, kojim se označava onaj svijet, u spomenutom ajetu označava unutrašnju stvarnost ovosvjetskog života kao i konačnu stvarnost onoga svijeta. 

Do ovakvog promišljanja dolazimo ako pogledamo ajet koji odmah slijedi, u kojem se ljudi pitaju zar još nisu naučili sami razmišljati (evelem jetefekkeru fi enfusihim) te konstatira da je stvaranje nebesa i Zemlje u znaku unutarnje Istine (bil-haqqi) (Er-Rūm, 8). Sve je stvoreno prema istini, pa i vidljivo od ovosvjetskog života (zahiren mine-l hajati d-dunja). Do sušte istine dolazi istinski postač.

Post, prema tome, nije samo puko gladovanje. Ustvari, ako čin posta kao vid krunskog ibadeta, svedemo na puko apstiniranje od hrane i pića, to i nije post koji je propisan ranijim generacijama – sijām, kako ga Kur’an imenuje (Bekara, 183). A ni blizu nije onog posta šutnje (savm) o kojem h. Merjema ponajbolje svjedoči. Gladovanje pripada stvorenom svijetu, dok istinska stvarnost posta pripada Allahu, Slavljen i Veličanstven je On. Iako neki ispunjavaju samo formu posta, oni time pokazuju spremnost na duhovni rast, čak i sami svjesni da post nije samo gladovanje. Kada bi to bio, ne bi se nimalo razlikovao od neznanja. I jedno i drugo (gladovanje i neznanje) imaju zajedničku odliku – oboje uzrokuju smrt, glad fizičku i neznanje duhovnu smrt. Ustvari, gladovanje usmrćuje sve fizičke organe, a neznanje uzrokuje smrt duhovnih organa.

Ako čovjek gladuje duži period bez istinske namjere i jasnog cilja, može se dovesti do smrti. Isto tako, postiti bez učešća duhovnih organa (duša, srce i um) znači da će postačevi fizički organi osjećati sve veću potrebu za zadovoljenjem. Postač pritom neće doživjeti vlastiti spoznajni miradž i neće dospjeti do zenitne tačke vlastitog bića što je potrebno na putu duhovnog uzdizanja. Postom se postiže istinsko znanje i zadobiva viša razina spoznavanja koja ozbiljuje dušu, srce i um.

Čovjek je svikao na činjenicu da tijelo može osjećati nedostatak, nekada i bol uslijed žeđanja i gladovanja. Čovjek današnjice nikako da osvijesti vlastiti razum da postoji druga vrsta gladovanja i žeđanja – potreba za istinskom i stvarnom spoznajom koja je hrana i voda života. To je spoznaja duhovnih organa koji ne dozvoljavaju da padnemo u stanje neznanja, prizemnosti i poroka.

Istinski post ima potencijal da postača dovede u stanje da ne gleda svijet samo tjelesnim očima, već i unutarnjim vidom, vidom srca za koje je Allah, Slavljen i Veličanstven je On, kazao: Reci [Vjerovjesniče]: – Ovo je moj put, ja vas sve pozivam Allahu oslanjajući se na duhovni vid dostupan razumu (’ala besīretin) (…) ( Jusuf, 108). Dalje navodi Kur’an: (…) i znajte da Allah posreduje između čovjeka i [želja] njegovog srca (El-Enfāl, 24).

Ove kur’anske riječi su primjer (temsil) za Allahovu krajnju blizinu Svome robu jer je On bliži čovjeku od njegovog srca. Međutim, one su istovremeno upozorenje (tenbih) da Allah, Slavljen i Veličanstven je On, zna sve srčane tajne, čak i one prema kojima smo ponekad nemarni.

Allah, Slavljen i Veličanstven je On, učinio je post vrhuncem duhovne radosti u ramazanskom vremenu, kazavši pritom: “Svako čovjekovo djelo koje čini njemu pripada, osim posta, jer post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem.” Ibn ‘Arebi veli da ovaj hadis-kudsi ima značenje kao da je Allah rekao: “A post je Moj i Ja sam nagrada postaču za njega.”

Božija blizina i prisutnost su nagrada postaču zbog nesvakidašnjega duhovnog pregnuća. Postač ima povlastice te egzistencijalna i duhovna postignuća – kako to već naglašava Ibn ‘Arebi – da u takvom stanju ne mogu prebivati ni meleki, bića od svjetlosti jer njima nisu svojstvene osobine ljudske prirode i ne znaju šta znači svjesno podnositi glad i žeđ za ljubav svog Gospodara te nemaju dar posta kao ljudi (postači), bića od ilovače. Bića od svjetlosti u hijerarhijskom smislu su iznad bića od ilovače, ali bića od svjetlosti se nikada ne mogu vinuti do tačke bića od ilovače koja poste.

Postač istinskom spoznajom, do koje ga vodi zašućivanje fizičke strane bića, otvara drugu stranicu spoznavanja i veličanja Stvoritelja.

Ako pratimo završetke ajeta o postu u suri Bekara (183–186), uočit ćemo tanahne niti posta. Funkcije posta su sljedeće: da bismo Allaha stalno imali na umu (leallekum tet-teqūn), da bismo znali sve vrijednosti posta (in kuntum ta’lemūn), da Allahu uzvratimo zahvalnošću (ve leallekum teškurūn) i da bismo mogli slijediti Pravi put (leallehum jeršudūn).

Post priprema čovjeka za biološku i duhovnu zahvalnost. Upravo ovo punoljetstvo vlastite vjere (rušd) doživljavamo u mjesecu ramazanu. Sve poprima drugačiji smisao i značaj. Manifestira se drugačija atmosfera u porodičnom i društvenom životu. Stoga se ramazan ne može smjestiti u populističku ili konzumerističku sferu koja je oslobođena vjerske suštine vršenja ibadeta samo radi Allahovog zadovoljstva. Ovo se odnosi i na iftare koje neki donatori priređuju raznim povodima i ciljevima, a više liče na svakodnevne gozbe nego na iftare.

Mjesec Kur’ana

Post je jedini ibadet koji ne sadržava nijedan drugi ibadet, a svi ostali ibadeti su sadržani u postu. Naprimjer, u ramazansko vrijeme je počelo objavljivanje Kur’ana. Mi postimo i učimo Kur’an, klanjamo, dovimo, zikrimo, udjeljujemo i tako dalje. Postač tako dodiruje i saznaje samu esenciju svog postojanja i ponaša se u duhu Vjerovjesnikovih riječi: “Postite, prepustite se postu jer njemu ništa slično nije.” U jednom hadisu koji prenosi ibn Mes’ud kaže se: “Kur’an je, zacijelo, gozba Allahova na Zemlji (ma’dubetul-Lahi fi-l erdi). S te gozbe neka svako uzme spoznaju za sebe”.

Božija ramazanska gozba se sastoji od kur’anske, sveobuhvatne, vječne Riječi Božije u kojoj je punina svih riječi kojima se Allah oglašavao kroz svetu povijest. Vjerovjesnik koji je primio formu Božijih riječi istovremeno je primio svjetlo (nur) koje u sebi sažima sva duhovna znanja.

Ovo svjetlo dolazi iz Knjige u kojoj ništa nije izostavljeno (En’am, 38), koja je slavom i sveznanjem Allaha od svake patvorine sačuvana (Fussilet, 41 i 42). Svako ko bude poslužen s te kur’anske trpeze, tj. svako ko posebice u ramazanskom vremenu bude poslužen spoznajom darovanom od Allaha, Slavljen i Veličanstven je On, pa makar to bilo i u malim količinama, treba znati da je primio blago neizmjerno – fe kad ūtije hajren kesīren (Bekara, 269).

Komentatori Kur’ana često citiraju hadis koji prenosi h. Alija: “U Kur’anu je sadržano ono što je bilo prije vas i ono što će doći poslije vas; on, Kur’an, presuđuje između vas; on je jasni, ozbiljni govor, a ne lakrdija. Ko ga napusti iz obijesti Allah će ga uništiti, a ko bude tražio uputu mimo njega Allah mu neće pomoći da iz zablude izađe.

Kur’an je čvrsto Allahovo uže, mudra opomena i Pravi put. Njega strasti ne mogu iskriviti niti ga jezici mogu izmijeniti, učenjaci ga se ne mogu zasititi niti može dosaditi njegovo često i dugo ‘učenje’. Nema kraja njegovim čudima! Kada su ga čuli, džini nisu mogli odoljeti a da ne reknu: ‘Mi smo, zbilja, Kur’an veličanstveno čudesni slušali, on mudrosti vodi! Ko po Kur’anu govori – istinu govori; ko po Kur’anu postupa – bit će nagrađen, ko po Kur’anu sudi – pravedno sudi; ko Kur’anu poziva – na Pravi put poziva”.

Ebu Hurejre prenosi da je jedne prilike Ebu Bekr, r.a., sjedio s Poslanikom, s.a.v.s., kad je naišao jedan čovjek i ispričao: “Noćas sam sanjao čudan san! Vidio sam oblak koji nas je zaklonio, iz njega padahu med i maslo, a ljudi ispruženih ruku uzimaju – neki puno, neki malo toga meda i masla. I vidio sam stepenice ispružene između nebesa i Zemlje, i tebe, Božiji Poslaniče, kako se uspinješ sve dok se nisi uspeo na njih, zatim su te slijedili ljudi sve dok se i oni nisu popeli na njih”. Allahov Poslanik, s.a.v.s., na to se nasmija, a Ebu Bekr reče: “Božiji Poslaniče, dozvoli mi da mu ja protumačim ove snove”. Božiji Poslanik, s.a.v.s., reče: “Objasni ih, Ebu Bekre!” Pa Ebu Bekr reče: “Božiji Poslaniče, oblak koji nas je zaklonio – to je islam; med i maslo šta kaplju iz nebesa – to je Kur’an, u njemu je slast kao i u maslu i medu; a oni što pružaju ruke i uzimaju puno ili malo – to su ljudi koji od Kur’ana uzimaju puno ili malo; stepenice između nebesa i Zemlje – to je tvoj sunnet; ti si prvi koji ga primjenjuje i prvi koji ga je uzdigao, i svako ko primjenjuje tvoj sunnet – on ga uzdiže”.

Allahu naš, učini nas od onih koji su ukrašeni suštinama vjerovanja (haqāikul-īmān) i dovedi nas na stepene spoznaje (‘irfān) i dobročinstva (ihsān)!

Uzvišenog Allaha molimo da ispravi naše ciljeve, da umnoži naša dobra djela i dobre navike, da nas ojača svjetlom Kur’ana i sunneta te da nas počasti visokim stepenima u Džennetu!

(Rifat Šahinović/IIN Preporod)