Esad-ef. Grabus: Prošle godine nije rođeno nijedno bošnjačko dijete u Višegradu

Esad-ef. Grabus je rođen 1985. godine u Travniku. Završio sam Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, a fakultetsku diplomu stekao na univerzitetu Al-Azhar u Egiptu. Od aprila 2012. do 2015. godine imam je Careve džamije u Višegradu, a od 2015. godine glavni imam Medžlisa Višegrad.

Koliko je u protekloj godini bilo dženaza, a koliko rođenih u Vašem džematu?

U prošloj godini imali smo preko deset dženaza onih koji su bili s prijavljenim boravkom u Višegradu. Tu su živjeli i preselili na Ahiret. Taj broj je mnogo veći ako uzmemo u obzir i one koji su naši članovi, a umrli su i ukopani u drugim gradovima BiH te u dijaspori. Ako uzmemo u obzir taj broj umrlih i to da u prošloj 2017. godini nije rođeno nijedno dijete onda imamo razloga za zabrinutost. Teška ekonomska situacija u velikoj mjeri je produkt gore svega navedenog, ali nije razlog da budemo pesimisti. Ostaje nam borba na iznalaženje rješenja u cilju opstanka Bošnjaka i očuvanja našeg identiteta na ovim prostorima i u tu borbu se moramo svi uključiti. Islamska zajednica ulaže svoj maksimum i mi ćemo nastaviti raditi i pomagati, ako Bog da, i u budućnosti.

Brinu li Višegrađani u dijaspori za svoj grad i džemate?

Naravno da su uz svoj grad i džemat i pored svega što su preživjeli i prenijeli preko leđa. Većinu infrastrukturalnih objekata, kako vjerske tako i druge prirode, obnovili smo zahvaljujući našim džematlijama, građanima Višegrada u BiH i dijaspori. Znate, u narodu ima poslovica: “Gdje god da odem, kući se vraćam“. Nažalost, nisu svi u stanju biti tu fizički prisutni, ali svakako vjerujem da jesu duhovno vezani za svoj toprak bez obzira gdje se nalaze. U našoj praksi je i da za vrijeme godišnjih odmora organizujemo svečanosti mevluda i druge manifestacije po svim džematima i na taj način podijelimo radost zajedno s našim džematlijama iz BIH dijaspore.

Koliko utječu na Bošnjake političke provokacije​ u Višegradu?

To je pitanje kojem se, nažalost, „posvećuje“ pažnja samo u vrijeme datuma dešavanja. I pored svega što su preživjeli i smogli snage da se vrate na svoja ognjišta, još uvijek se tim ljudima šalje loša poruka. Ne postoji politička i druga volje da se zlo spriječi, a istini pogleda u lice.

Imaju li mlađe generacije povratnika ambicija za visoko obrazovanje?

Mladi imaju ambicija za daljnje školovanje i usavršavanje, ali vrlo teško da će oni kao uspješni ljudi biti dio ovih prostora. Teška ekonomsko-politička situacija u većini slučajeva su faktori koji negativno utječu na buduće generacije. Bio bih najsretniji da nisam u pravu kada to kažem, ali sve (ne)prilike s kojima se mladi ljudi susreću vode nas ka tome.