Arapski jezik je stoljećima u bosanskom krilu

Piše: Vedad Hurić

Osamnaestog decembra svake godine obilježava se Svjetski dan arapskog jezika. Dan kada je Generalna skupština Ujedinjenih naroda donijela odluku da arapski jezik postane jedan od šest službenih jezika ove Organizacije. Arapski jezik je i za nas u Bosni i Hercegovini nepobitna religijska i kulturološka činjenica, a riječ je o jeziku koji u svojim obredima koriste skoro dvije milijarde ljudi i kojim danas aktivno komunicara više od 400 miliona ljudi širom svijeta.

Arapski jezik za muslimane je primarno jezik Objave; jezik Poslanikove, a.s., tradicije; jezik kojim se svakodnevno klanjamo Gopodaru svih svjetova; jezik kojim Ga skrušeno i ponizno molimo; jezik kojim vrlo često izražavamo naše najintimnije trenutke radosti i žalosti, kajanja i nadanja... Otuda, vjerovatno, i kazivanje Omera, r.a.: "Podstičite djecu da uče arapski jezik, jer je on dio naše vjere." Ova, možemo slobodno kazati, krunska karakteristika arapskog jezika na našim je prostorima bila nukleus svih drugih pristupa arapskom jeziku. No, prije nego što nastavimo, moramo se, makar nakratko, osvrnuti na onaj segment naše kulturne baštine koji se tiče arapskoga jezika. Ne da bismo se dičili davnim i slavnim intelektualnim podvizima, nego da bismo uzeli pouku.

Pisano naslijeđe

Naša pisana baština svjedoči vrlo uspješno i briljantno izražavanje bosanskohercegovačke stvaralačke misli posredstvom orijentalnih jezika: arapskog, turskog i perzijskog jezika. Tako se navodi da je turski jezik bio jezik administracije, perzijski pjesništva, a arapski jezik vjere i nauke. Ne smijemo zaboraviti da je Hasan Kafija Pruščak, u 16. i 17. vijeku davao preporuke sultanu (vladaru tada najmoćnijeg carstva) šta da se uradi kako bi se stanje u carstvu popravilo. Svoje najznačajnije djelo prvotno je napisao na arapskom, a zatim ga je, po sultanovoj želji, Pruščak lično preveo na turski jezik.

Pisana baština Bosne i Hercegovine svjedoči i višestoljetnu upotrebu i rasprostranjenost arabičkog pisma (prilagođeno arapsko pismo), kako među intelektualnom elitom tako i među običnim svijetom. U tom je kontekstu veoma važno istaći da to nisu bili sporadični slučajevi, nego da je riječ o ogromnom pisanom korpusu koji obuhvata različite naučne oblasti. S ove vremenske distance to se može doimati nekom davnom prošlošću, ali je činjenica da se taj oblik pisma, uporedo s ostalim pismima, u Bosni i Hercegovini koristio od 16. do polovine 20. vijeka. Drugim riječima, arebicom su pisani i knjiga, i udžbenik, i mevlud, i ilahija, i "Ašiklijski elif-ba".

Važno je naglasiti da nije bilo tako davno kad su naši intelektualci nerijetko govorili četiri jezika i kad su naši preci čitali i pisali arebicu. Još je važnije da taj korpus nije samo puko svjedočanstvo o upotrebi arapskog pisma, nego i jedinstvena potvrda postojanja i kontinuiteta bosanskoga jezika.

Naša je intelektualna elita bila multilingvalna. No, i pored svega toga, ono što se danas naziva multilingvalnošću - višejezičnošću, u jednom momentu, paradoksalnim evropocentričnim svjetonazorom, tj. dolaskom austrougarske vlasti, biva proglašeno nepismenošću. Bosanski jezik dobija još jedno pismo; mijenja se pristup arapskom jeziku i reducira se njegova upotreba; dotadašnja naučna misao bilježena na arapskom jeziku završava u arhivi; vodeću poziciju u kreiranju općeg narativa o Bošnjaku muslimanu preuzima drugi.

Institucionalno čuvanje arapskog jezika

Muslimani u Bosni i Hercegovini bili su svjesni da bi ih neprihvatanje novoga pisma u takvoj situaciji odvelo ka dekadenciji. Usvojili su novo pismo, ali su isto tako, kroz različite institucionalne - pri čemu mislimo i na vjerske i na svjetovne obrazovne institucije, ali i kroz individualne - možemo slobodno kazati - porodične načine obrazovanja, nastavili da njeguju tradiciju izučavanja arapskog jezika.

Kontinuirana briga o arapskom jeziku dovela je do toga da se u vrijeme austrougarske uprave pojavljuju i prvi udžbenici arapskog jezika pisani na bosanskom jeziku latiničnim pismom; između dva svjetska rata pojavljuje se i prva gramatika arapskog jezika koja je, pored ostale literature, i dan-danas često u upotrebi. Nakon Drugog svjetskog rata počinju s radom različite obrazovne institucije za poučavanje arapskom jeziku i njegovo izučavanje te nastaju kapitalna djela u oblasti bosanskohercegovačke arabistike.

Danas s ponosom i punim pravom možemo istaći da je Islamska zajednica sa svojim mektebima, medresama i visokoškolskim obrazovnim institucijama višestoljetni baštinik tradicije izučavanja arapskog jezika u Bosni i Hercegovini. Također, možemo i trebamo biti duboko zahvalni svim akademskim radnicima koji su djelovali u institucionalnim okvirima, ali i našim dobrim precima, očevima i majkama koji su nas budili slovom Kur’ana i noćima bdjeli nad nama s kur’anskim surama, dovama i mudrim kazivanjima. Siguran sam da među nama i danas postoji mnoštvo takvih primjera i optimističan sam u pogledu njihova kontinuiteta.

Jedinstvenost kur’anskog stila - Objave, Poslanikova, a.s., tradicija, temeljna načela islamskog društva i njegove kulturne svijesti, te konciznost arapskog jezika na lingvističkom planu, u općem su smislu najznačajniji faktori koji uz gore navedeno, u savremenom dobu pozivaju na njegovo izučavanje na zapadu, a samim tim i u našoj domovini.

Izučavanje arapskog jezika u našoj domovini, u različitim obrazovnim institucijama, danas je motivisano vjerskim, sociološkim, povijesnim, kulturološkim, ekonomskim i drugim razlozima. Zajednički sadržilac im je razvoj jezičkih vještina i unapređenje komunikacijskih sposobnosti, što u konačnici predstavlja korisno znanje, a Poslanik, a.s., kaže da je prednost učenjaka nad pobožnjakom kao prednost (svjetlosti) mjeseca nad ostalim zvijezdama i da oprost za njega traži sve što je na nebesima i Zemlji, pa čak i ribe u vodi.

Izučavanje arapskog jezika jeste pozitivitet i zasigurno zaslužuje pohvalu, pogotovo ako uzmemo u obzir kvalitet izučavanja arapskoga jezika koji u posljednje vrijeme potvrđuju i međunarodni uspjesi naših studenata, kao i činjenicu da danas u našoj domovini, Bosni i Hercegovini, nailazimo čak i na osporavanje samog bosanskoga jezika. Međutim, ako uzmemo u obzir sve naše gore spomenute odrednice koje nas vjerski, povijesno i kulturološki vežu za arapski jezik, uočit ćemo da je izučavanje arapskog jezika u Bosni i Hercegovini, u odnosu na druge jezike, danas u velikoj mjeri institucionalno marginalizovano. Razlozi za to su stoljetni i valjalo bi ih kvalitativno sagledati.

Najmanje što se, u tom kontekstu i sada može učiniti jeste da, na individualnom planu, kod nas samih i kod naše djece razvijamo ljubav prema arapskome jeziku, te da, na instutucionalnom planu, poradimo na tome da svi učenici dobiju mogućnost da, tokom formalnog obrazovanja, uporedo s ostalim jezicima, uče i arapski.

(Objavljeno u štampanom izdanju Preporoda)