Koga Allah uzvisi, niko ga ne može poniziti

U jednoj uspješnoj švicarskoj firmi koja je bila u vlasništvu autoritativnog šefa Švicarca prije dvadesetak godina radio je, među dvije stotine radnika različitih nacionalnosti i vjerskih opredjeljenja, jedan Mehmed.

Na radnom mjestu bio je izuzetno vrijedan, pouzdan i povjerljiv, baš kakvog bi svaki poslodavac poželio. Moralne osobine koje su ga krasile i odlikovale donio je od kuće i rezultat su truda njegovih roditelja.

Radnici sa kojima je radio u smjenama, Švicarci i iz drugih zemalja, većinom nemuslimani, vremenom su uočili da njihov kolega Mehmed u toku smjene koja je najčešće trajala dvanaest sati, pravi po dvije-tri pauze mimo redovne koja je svakog radnog dana bila u tačno o dređeno vrijeme.

Prije nego bi napuštao radno mjesto i pravio svoju pauzu primjećivali su da Mehmed pere ruke, umiva lice i naposljetku pere noge što im je bilo najčudnije.

Njegov ritual pranja izazivao je njihovu pažnju, podsmjehivanje, pa i zapitkivanje u smislu, ako se već umiva zašto pere noge i šta mu to predstavlja.

Odnos radnika prema Mehmedu, prožet podsmjehivanjem i načinima omalovažavanja, dopro je i do šefa. U međuvremenu saznao je šef sve pojedinosti vezane za Mehmeda. Upoznat je da Mehmedovo pranje lica, ruku, nogu i odlazak na pauzu nema nikakvu drugu pozadinu nego obavljanje molitve.

Isto je upoznat da je Mehmed svaki put kada bi odlazio na pauzu radi molitve ubacivao svoju karticu u automat čime je registrovao prekid radnog vremena što je u konačnici utjecalo da iznos njegove mjesečne plaće bude nešto manji od uobičajenog.

Kada je šef dobio informacije da su se podrugivanja pa i degradiranja na Mehmedov račun pojačala nije mu bilo teško da jednog dana pred početak jutarnje smjene sazove sve uposlenike u firmi i upozna ih sa jednom prisutnom negativnosti. Želio je da se razriješe neke nedoumice.

Odlučni i bespogovorni šef počeo je sastanak, između ostalog, sa riječima da zna kako Mehmed u toku radnog vremena na svoju ruku dva-tri puta prekida posao, vrši određena pranja tijela i ide obavljati molitvu zbog čega ga njegove kolege izvrgavaju ponižavanju.

Dalje je naglasio i svima jasno dao do znanja da od tada Mehmed ima puno pravo da ide slobodno obavljati molitvu u toku radnog vremena i da više nikada ne ubacuje svoju karticu u automat radi registrovanja prekida rada.

Još je kazao da od svih 200 radnika njih 5-6 imaju ključeve od fabrike i da je među njima Mehmed. Istakao je kako je za njega siguran da nikada ništa neće prisvojiti, ukrasti ili pronevjeriti. Završio je nedvosmislenom porukom da je on šef i vlasnik fabrike, da ona ima široka vrata i da bilo koji radnik kome se ne sviđa njegova odluka može odmah napustati fabriku.

Dok se šef obraćao radnicima Mehmedu su od uzbuđenja i ushićenja lile suze niz lice, a glave ostalih radnika bile su pognute. Nakon šefova obraćanja prestala su sva podsmjehivanja i ismijavanja Mehmedovog abdesta i namaza.

On se i dalje na radnom mjestu javno i dignute glave abdestio i obavljao namaz. Iako mu je šef rekao da nikada ne treba ubacivati karticu u automat Mehmed je to i dalje činio. Nije dozvoljavao da mu bilo ko prigovori kako pravi pauze, obavlja namaze, a dobiva punu plaću.

Istinita i poticajna priča o Mehmedu lijep je primjer o praktičnom življenju vjere islama. Na najslikovitiji način potvrđuje da Allah štiti i pomaže iskrene robove, odnosno da onoga koga On uzvisi niko ne može poniziti.

(H. Nesimović/IIN Preporod)