Mevludin Hrnjić - Svjedok srebreničkog genocida

Povodom 11. jula, a želeći doprinijeti čuvanju sjećanja na genocid nad Bošnjacima, Preporod.info svakog jedanaestog u mjesecu donosi novu priču vezano za genocid nad Bošnjacima.

Hiljade Bošnjaka, odraslih, ali često i staraca, momaka i djece danima, pa i mjesecima lutali su šumama Podrinja od jula 1995. godine, padom Srebrenice. Bili su progonjeni, traženi od strane četničkih zvijeri, a da bi preživjeli jeli su travu, žireve, puževe. Ono što su mlađe generacije gledale u filmovima, oni su preživjeli sve to, pa i mnogo gore prije dvadeset i sedam godina. Jedan od njih jeste, tada dvadesetpetogodišnjak, Mevludin Hrnjić koji je 80 dana lutao podrinjskim šumama skrivajući se i nastojeći preživjeti. Nedavno je izašlo drugo izdanje njegove knjige „Svjedok srebreničkog genocida“ u kojoj je opisao sve ono što se događalo u Srebrenici, Potočarima, ali i tih 80 dana pakla.

- Jedna od specifičnosti cijele moje životne priče jeste taj moj put po bespućima, vrletima i šumama Podrinja, od Srebrenice do Kalesije, koji je potrajao punih 80 dana, koji sam ja eto, Božijom voljom, preživio i ostao živim svjedokom toga, da mogu to istinski i iskreno ispričati i opisati. To je bio put pukog preživljavanja, bez hrane, put iscrpljenosti, straha, kretanja kroz dušmanska područja i linije, put očaja, košmara, beznađa i nadanja. Preživljavalo se i opstajalo onako kako je uspijevalo u prirodi koja je bila jedini način skrivanja i unošenja hrane kroz voće, gljive, puževe, trave, ostrugu, žaru, šipurak, hrastov žir i dr. - kaže na početku razgovora za Preporod.info Hrnjić.

Svjedok genocida

U knjizi je, pored širokog pisanja o tom njegovom putu, opisao detaljnije i priče o strašnom i krvavom masakru na školskom igralištu u Srebrenici tog 12. aprila 1993. godine, a koji je preživio, zatim vjerski život u Srebrenici u vremenu opsade od 1993. do 1995., napad na enklavu i njen pad tih julskih dana od 6. do 11. jula i, naravno tu stihiju i put pakla i smrti kroz koji su prolazili i koji mnogi neće preživjeti.

Mnogo je potresnih trenutaka i scena koje je Hrnjić osjetio, doživio i preživio, koje su ostale duboko i emocionalno doživljene, koje zavređuju da se o njima piše. Svaka je, kao što kaže, ostavila traga, težine, sjećanja i potrebe da se pomenu.

- Najteže mi je, ipak bilo pisati taj period od pada Srebrenice, tih dana i haosa koji je uslijedio nakon toga i u narednim danima. Ti haotični i stihijski pokreti stanovništva, odraslih, civila, staraca, žena, djece, bolesnika, invalida i dr., ti bolni rastanci s najmilijima, ne znajući rizik, izazov, opasnosti i smrt koja nas čeka. Ti pokreti odraslih i sposobnih muškaraca te startne noći 11. jula, to Kameničko brdo te kobne 12. julske noći, ta zasjeda, presijecanja i razbijanja kolona i upadi zločinaca, smrti, ranjavanja, predaje, zarobljavanja, halucinacije i dr. - prisjeća se Hrnjić.

Glavni motiv i razlog pisanja ove autobiografske knjige jeste, ističe Hrnjić, da svoju usmenu riječ ili priču koju govori svih ovih poratnih godina, pretoči u pisanu riječ i tekst kao trajno svjedočanstvo i dokaz da je prošlost bila stvarna, da ostane kao jedan značajan trag o njemu, da je postojao.

- Služeći se krilaticama „Sve što se zapiše i zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje“ odvojio sam vremena, volje i zahmeta, nošen memorijom i inspiracijom, da pristupim pomnom i detaljnom pisanju svoga života, baš onako kako je život tekao u svom lancu i kontinuitetu. Glavna i središnja tema ove knjige jeste Srebrenica, moja sudbina, iskušenje, mora, trauma i lekcija koju sam doživio i preživio po čemu sam i dao naziv „Svjedok srebreničkog genocida“ - govori Hrnjić.

U knjizi je predstavio i opisao ratna dešavanja i život u Podrinju po izbijanju rata i agresije na našu domovinu od Zvornika, njegove rodne Kamenice do Srebrenice.

- Ja sam sudionik i živi svjedok svih tih zbivanja u tom vremenu, kao vojnik i učesnik, a kasnije, boraveći u Srebrenici, kao enklavi i zaštićenoj zoni UN-a, radeći kao imam, hatib i muallim u jednoj od glavnih srebreničkih džamija. Ta golgota kroz koju je prošlo stanovništvo tih krajeva i Srebrenice, koju sam i ja prošao, a pogotovo dešavanja u julu 1995. i genocid koji će se dogoditi jeste nešto što sam ja teško i sudbinom preživio, iskusivši mnoge surovosti i dugotrajan i iscrpljujući put do slobode, koji je trajao punih 80 dana. To je ono što sam u ovoj knjizi detaljno opisao kako bi ostalo zapisano i otrgnuto od zaborava, kao živi dokaz, i, naravno, lekcija i pouka za one koji žele da saznaju i uče o svim oblicima i načinima genocida koji se desio, koji razumijevaju i saosjećaju s ljudskim sudbinama - kaže Hrnjić.

Razvijati kulturu sjećanja

On ističe da je lična, a posebno kolektivna kultura pamćenja i sjećanja nešto što je od izuzetne važnosti.

- Historija nam daje mnogo razloga i primjera iz naše bolne prošlosti. Narod smo koji stoljećima doživljava, na vlastitoj koži, razne atake, pretenzije, ratove i genocide koji prave novu demografsku sliku na našu štetu, kroz ubijanja i odnošenja hiljada ljudskih života, uništenja mnogih područja i mjesta, okupacije i raseljavanja ogromnih masa stanovništva. Te pretenzije, ratovi i zločini, uglavnom dolaze iz vana, to jeste od naših susjeda preko Drine i preko Save, uz pomoć domicilnog srpskog stanovništva - govori Hrnjić.

Fašističke ideologije zla, nastavlja Hrnjić, samo ponekad malo uspore i zadremaju ili nam se to učini, ali onda iznova ožive i kulminiraju, što opet dovede do tragičnih posljedica. Historija se često ponavlja na ovim našim prostorima.

- Naša naivnost, uspavanost i zaborav nam se često obiju o glavu i dođu po naplatu. To su iskusile brojne generacije. Naravno da se od prošlosti ne živi, ali je prošlost najbolji učitelj, lekcija, opomena i pouka. Ko ne uzme to za sebe, uvijek plaća cijenu toga u budućnosti. Ideologije zla nisu poražene i one samo čekaju novu priliku - kazuje Hrnjić.

Iz tog razloga što nas prošlost opominje, mišljenja je Hrnjić, mi moramo raditi i razvijati kulturu pamćenja i sjećanja, kako zbog nas, a ono još više zbog generacija koje dolaze i koje će doći.

- To možemo svi činiti ako nam je stalo do toga i na razne načine, bilo da je to usmeno prenošenje, bilo da je pismenim putem, što ja smatram daleko učinkovitijim i trajnim za budućnost. Da imamo zapisanu riječ i građu, kao čvrsto dokumentovanu iz koje će generacije učiti, saznavati i razumijevati o svim golgotama, bolnim i krvavim datumima i događajima iz naše burne prošlosti. Ja to, zaista i činim na svoj skroman način i doprinos i usmenom historijom i pisanom riječju - kaže na kraju za Preporod.info Hrnjić.

(Alem Dedić/Preporod.info)