Jahić: Kruna mi je “Zlatni ljiljan”, spreman sam za Bosnu opet ratovati, ako treba i umrijeti

Dan Zlatnih ljiljana Bosne i Hercegovine obilježen je danas prigodnim programom u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova. Najvećim ratnim priznanjem odlikovano je 1.742 borca Armije Republike Bosne i Hercegovine, a značajan dio je i posthumno odlikovanih. Ovo priznanje se dodjeljuje onima koji su se naročito istakli u oružanom suprotstavljanju agresoru, doprinijeli proširenju slobodnih dijelova Republike BiH, izvršili više slobodnih djela u kojima je došla do izražaja njihova lična hrabrost i požrtvovanje, pri čemu su agresoru naneseni znatni gubici u ljudstvu i materijalnim sredstvima.

Zlatnim ljiljanom odlikovan je i Ibrahim Jahić Čiko iz Doboj Istoka. Govorći za Preporod.info, kazao je da je položaj ove populacije u odnosu na njihove saborce bolji. Dodaje da su se on i njegovi saborci, koji su odlikovani ovakvim priznanjem, borili u agresiju da sačuvaju domovinu, d bi danas mlade generacije živjele u slobodi i miru.

- Dobio sam brojne pohvale od svih nivoa, od komandanta bataljona, do brigade, divizije, korpusa i do Armije, a “Zlatni ljiljan” je kruna. Ako bude trebalo, za Bosnu ću opet ratovati i umrijeti. Tu nema nikakve dileme. Ima ona “ko volio rat, dabogda mu u kući bio”. Ponudili smo slobodu i mir, ali da opet dođe do nečega bez razmišljanja se idem boriti za domovinu - kazao je Jahić.

Prisjetio se dana provedenih na liniji, braneći zemlju od agresora. Kako kaže, život nije žalio. 

- Penzioniran sam kao kapetan u vojsci, a prošao sam sve, na početku sam bio strijelac pa nadalje. Bio sam starješina i od početka sam imao čin. Cijeli rat sam ratovao, dva puta su me poravnali sa zemljom, ali eto, svaki put sam ustao - naveo je.

Prvi put bio je ranjen u aprilu 1994. godine, a drugi put 24. jula 1995.

- Drugi put sam dobio metak u glavu. Kad me mitraljez pogodio u glavu, s nogu su mi spale cipele. Kada su sbaorci vidjeli da je kaciga razvaljena, zamotali su mi bili oba oka, a samo mi je jedno bilo povrijeđeno. Kako god krenem da govorim, iz usta samo krv lije. Bio sam svjestan sve dok me nisu prebacili u operacionu salu u Tuzlu. Metak mi je razbio kacigu i odvalio 14 mm lobanje. Stao je tamam kod moždane mrežice. Da nisam imao šljem, metak bi probio glavu. Nikad ga do tada u toku rata nisam bio stavio, što ti je sudbina. I to, potrefi se da mi je jedan borac dao stari šljem s uloškom iz Drugog svjetskog rata koji su nosili američki marinci. Kasnije su nosili isti taj i u Vijetnamskom ratu. Metak je probio i čelični dio šljema i pancirni dio i pogodio me u glavu. To je veliki kalibar, 7.26 x 54 mm, ogromno zrno, veliko punjenje, strašna sila. Ali eto, hvala Bogu, ostao sam živ, došao sam kući i ležao jedno dvije sedmice u kući. Nisam više mogao čekati, stavio sam pušku na rame i otišao na liniju. Doktori su mi rekli da ne smijem nigdje maći, ali nisam ih baš slušao. Tada sam samo sanjao kada ću ući u Doboj, nije me bilo briga šta mi doktori govore. Napunio sam pun džep tufera i otišao opet na liniju. Otišao sam u Bosansko Petrovo na front. Nosio sam povez, rana mi je curila, ali to me nije zaustavilo da idem u ra. Mi smo bili napravili strašnu vojnu silu, vjerujte mi da danas toga mnogi nisu svjesni - istakao je Jahić.

(A.N./Preporod.info)