Kako (ni)smo pobijedili fašizam: Hrvatsko cvijeće u Sarajevu

Piše: Jasmin Hodžić

U čemu je veza 9. maja kao Dana pobjede nad fašizmom i mostarskog 9. maja 1993. godine? U čemu je veza Dana bijelih traka i prijedorskog 31. maja i BIJELIH ČARŠAFA izvješenih na muslimanskim stanovima u Mostaru, 9. maja 1993.? U čemu je sličnost između Aušvica, Jasenovca, Trnopolja, Dretelja, Gabele, Helidodroma i Vojnog? Fašizam, dragi moji, fašizam.

Pogledi na žrtve strašnih zločina(Ili: Ne gleda se okom, već srcem. Ali, šta ako nemate srca?)

Krcato je bilo ispred BBI centra kada su građani Sarajeva nekoć organizirano uživo pratili prijenose izricanja presuda Karadžiću ili Mladiću za srpske zločine u Bosni i Hercegovini, a koji su svoj poznati epilog dobili na međunarodnim sudskim presudama u Hagu. Sarajevo i Hag povezani videolinkom. Atmosfera je bila po svemu čudna, u zraku neka posebna energija. Mnogo ljudi je došlo da isprati ovaj historijski događaj i tako dostojanstveno digne svoj glas. Za istinu. Za borbu protiv zla. To je bio pravi glas naroda.

Krcato je bilo i u Hrvatskom saboru zadnjih godina, kada se, doslovno, javno mogao čuti glas zdrave svijesti i savjesti. Hrvati su, pazite sad, preko svojih političkih predstavnika počeli obilježavati godišnjicu srpskog genocida u Srebrenici. Primjer za pohvalu.Tako i Bošnjaci u Hrvatskoj već na različite načine upravo i u Zagrebu javno obilježavaju Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, a zatim i Dan bijelih traka, da bi se sjetili srpskih zločina počinjenih u Prijedoru.Međutim, zašto april 1993. i hrvatski zločini u Ahmićima nemaju isti tretman? Pozitivan iskorak su Centar za žene žrtve rata ROSA Zagreb, Centar za građansku hrabrost Zagreb, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) Zagreb, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) Sarajevo, te Ženska mreža Hrvatske, koji su u Zagrebu ove godine obilježili 29. godišnjicu hrvatskih zločina u Ahmićima, tražeći od Milanovića i Plenkovića javno izvinjenje. Slično, službena FB-stranica Bošnjaci u Hrvatskoj i neka bošnjačka udruženja znaju se prisjetiti ovog gnusnog zločina s haškim epilogom, ali bit će da je sve ovo itkekako nedovoljno za kulturu sjećanja i potrebno ukazivanje za hrvatske zločine po kojima će tzv. Haška šestorka biti osuđena na 111. godina zatvora. (Volimo se igrati ovom informacijom, iako ona u suštini ne znači ništa - niko nije pojedinačno osuđen na 111 godina, a više ponatih lica koji su osumnjičeni ili optuženi za iste ratne zločine hrvatska država već dugi niz godina doslovno štiti...)

Ipak, dočekasmo i drugu Hašku presudu, već spomenuti epilog suđenja Prliću i ostalima za hrvatske zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

Kada se sve to dešavalo, nekoliko nas je izašlo ispred BBI centra u Sarajevu, računajući da će biti isto kao kada se sudilo Karadžiću i Mladiću. ALi: NIŠTA! Samo velikoo RAZOČARENJE! Bio je to skoro kao sasvim običan dan u Sarajevu.

Kao da su savjesti bile utihnule. Bolje reći, preselila se zvanično savjest s trgova i javnih okupljanja u zatvorene zadimljene prostorije Udruženja logoraša, tog zaista ranjivognašeg narodnog sloja.Tako smo i mi onda nekako napipali adresu Logoraša BiH i oni su nas uputili dalje da UŽIVO s ostalim pratimo izricanje presude. I našli smo svoj smiraj, kakav-takav.

- Kako je ovu presudu dočekao Hrvatski sabor, to je opštepoznato i općepoznato! A Bošnjaci u Zagrebu su uglavnom šutjeli. Kao i Bošnjaci u Sarajevu, uprkos tome što je mali broj kilometara od Sarajeva, tu u Kiseljaku, Stupnom Dolu i Ahmićima, počinjen veliki ustaški zločin. U svemu ovome je, a što se malo zna, onaj isti HVO kojem u Sarajevu hoće graditi spomenik granatirao je isto to Sarajevo. Znaju li to Sarajlije? Suosjećaju li s Ahmićima, Stupnim Dolom, Kiseljakom, Srednjom Bosnom i cijelom Hercegovinom? Sjećaju li se Sarajlije blokade Mostara? Sjećaju li se Bošnjaci u Zagrebu zločina u Ahmićima i logora po Hercegovini kao što se sjećaju Serebrenice i Prijedora? Ne! A, Bošnjaci u Jajcu, Travniku, Ahmićima, Kiseljaku, Prozoru, Mostaru, Stocu, Ljubuškom i Čapljini sjetit će se i nehtijući. Ako ništa, na to ih podjećaju uvijek novi križevi na istaknutim mjestima, kao i zločinačke hrvatske šahovnice, te zastave paradržavne tvorevine Herceg-Bosne. A na to ih redovno javno podsjeti i hrvatska zvanična politika (i ona u Zagrebu i ona u BiH), zvaničnim podrškama zločincima, čemu se često pridružuje i katolička crkva. Još samo ostaje da svi propjevamo „ZA DOM SPREMNI!“ - možda nam bolje krene s izbornim zakonom?!

Sarajevska enigma: Pavelić i hrvatsko cvijeće

Povodom dana borbe protiv fašizma, nekoć su se Makedonci umjesto dokazanih antifašista, ni manje ni više, sjetili FAŠISTA i VELIKE HRVATSKE. Jesu li Makedonci mnogo pogriješili?

Ali, pazite sad. Golema je to rabota da se u sred Sarajeva evo i u naše vrijeme (ono na jesen '17) pojave plakati s likom (i djelom!) ustaše Ante Pavelića.Zar nije? Mediji kažu: Plakati uznemirili Sarajlije! Dobro to, ali, pita li se iko otkud PAVELIĆ i ustaške šahovnice po Sarajevu?

Eh. Ima u Zemaljskom muzeju jedan stari perzijski tepih sa šahovnicama u obliku srca i znamo da Hrvati vole reći da su iranskog porijekla pa bi rado možda i danas ljubili i noge i ruke iranskom ŠAHU. Dobro to, ali šta je s Bošnjacima?

Oni iteligentni Bošnjaci koji su živjeli za vrijeme Hitlera svojim narodnim glasom, svojim JAVNIM REZOLUCIJAMA osuđivali su ustaške zločine i tako postali jedni od rijetkih koji su se (iako nemoćni) javno suprotstavljali fašističkom režimu. Čak su i pisali pismo direktno HITLERU, tražeći da se autonomno odvoje od tadašnjeg hrvatskog fašističkog (čitaj: nacističkog) društva.

Nasuprot tome, neki današnji Bošnjaci ne vole ni reći da su Bošnjaci, već da su Hrvati, ali veliki muslimani. Dobro, do glasa i ušiju zdravih savjesti sigurno su već došle glasine o tim i takvim u ZAGREBU. Recimo, Hasanbegović i društvo. Vole biti hrvatsko cvijeće. Vole (neki, sačuvaj Bože, ne svi) bošnjački i muslimanski velikodostojnici sjećati se Ante Pavelića ili Ante Starčevića i od hrvatskog predsjedništva tamo javno, pa i kao velikodostojnici islamske zajednice,primati ordenje „Ante Starčević“, isto ono koje je nekoć TUĐMAN dodijelio Mati Bobanu (predsjedniku Herceg-Bosne), Dariju Kordiću (potpredsjedniku Herceg-Bosne) i Gojku Šušku (ministru odbrane Republike Hrvatske). Orden RED ANTE STARČEVIĆA osmišljen je za one koji daju svoj  „doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države“ - pa  makar i preko ustaških zločina. Zato i danas neki kliču Hrvatskoj do Drine, baš kao nekoć Makedonci na novoj poštanskoj markici na kojoj su označeni „nositelji europskih vrijednosti“ (čitaj: promicatelji ideja nacističke Njemačke). Ili, vole Bošnjaci i muslimani u Hrvatskoj i danas čitati Stjepana Radića (koji je govorio i pisao o „živom hrvatskom pravu na Bosnu i Hercegovinu“).

Ali, šta je sa Sarajevom?

Eh! Neki sarajevski mediji nonšalantno objavljuju fotografije panorama poznatih hercegovačkih gradova, a na fotografijama ni manje ni više, recimo, ogromni kameni novopostavljenii križevi u centru pažnje, kao stopljeni s hercegovačkim krajolikom!

Kome to treba?

ENIGME I RJEŠENJA:

Ko će pobijediti u igri šaha (s neminovnim gorkim okusom u glu)?

Da! S bolnim i gorkim ukusom u grlu nevjerujućim i maglovitim nekim zagonetnim slojem na oku (još trljamo oči i budimo se iz sna!) dolazimo do jednog od rješenja bolne sarajevske enigme.

Volite li igrati šah?

Hodite ili odite na adresu Sarači 77 u Sarajevu. TO JE CENTAR BOSANSKOG CENTRA; ili centar sarajevske Baščaršije. Godišnje, upravo pored te adrese, prođe bezbroj turista, a naša vesela omladina tu se nože napajati, izmeđuostalim, i promicanjem „europskih vrijednosti“.

Tamo ima nekoliko objekata i jedan mali, majušni. Ali jako bitan! Tamo će vas dočekati ovo: USTAŠKA ŠAHOVNICA; SA USTAŠKIM U! (Ali, ne jedna i ne sama: Ustaška šahovnica sa ustaškim U, obojena u zeleno i uokvirena mjesecom i zvijezdom!) NAŠA JE SREĆA i sreća je većine našeg naroda da samo možemo nagađati šta ovaj znak može da znači.

Kada smo ugledali ovaj znak, kao amblem, izložen među amblemima bosanskog stećka, bosanske zastave iz doba austrougarske okupacije i bosanskog grba za vrijeme SR BiH,  u najmanju ruku očekivali smo zastavu ili bosanski amblem sa ljiljanima. U više navrata smo htjeli kupiti takvu naljepnicu i pokriti ovu sramotu od ustašluka koji se podmeće muslimanima u Sarajevu. Ali, shvatili smo da bi to bila ANARHIJA. Zato smo lijepo poslali naše prijatelje koji su ušli u malu radnju na adresi SARAČI 77, radnju koja ima takvu reklamu da je sastavljena i od ovog ustaškog znaka koji kompromitira muslimane! I ta reklama se u tri primjerka svaki dan iznosi na Sarače, vani, ali i unutra pred radnju, i pažljivo oko budnog posmatrača (iako je mala, kao i radnja za koju stoji) moglo ju je uočiti, pogotovo što je dio mozaika amblema koji su (kao stećak) vezani za Bosnu. Uzalud smo, kažemo, u ovom mozaiku tražili ljiljane.

Naš prijatelj ulazi u radnju i tamošnjim radnicima ljubazno najavi da ima jednu dobronamjernu zamjerku. Dijalog ide ovako:

- GOST: Molim Vas, imam jedan dobronamjeran prijedlog. Možda biste mogli skloniti jedan vaš dio s reklamnog panela ispred i ona tamo dva na ulici. Da znate o čemu se radi, a mi nagađamo, sigurno je da biste ga sami sklonili.

- DOMAĆIN: Molim? Šta?A, onašahovnica? MA, NIŠTA TO! TO JE ZATO ŠTO JE NAŠ GAZDA HRVAT. Ali, dobar musliman, to vam moramo reći. Zaista dobar. Bio je i SABORU. Možda ga i znate.

- GOST: NIŠTA NAM NIJE JASNO!!!

Kad smo došli kući, upitali smo gugl ko je vlasnik sarajevske radnje na adresi Sarači 77. Dobili smo odgovor da je to čovjek koji je zaista musliman, ima muslimansko i ime. Bio u Saboru islamske vjerkse zajednice još u Jugoslaviji.

Utjecajan čovjek. Danas radi sa IZ-om Hrvatske!

Zajedno sa Zlatkom Hasanbegovićem bio u komisiji za obilježavanje 100 godina islama u Hr.

Onda smo upitali gugl otkud taj čovjek u Zagrebu. Dobijamo odgovor:

„Moj amidža (...) mi je otvorio vrata svoga doma u Zagrebu...(on) je još 1928. kao pristaša hrvatskog nacionalnog pokreta sudjelovao u proturežimskim demonstracijama nakon atentata na Stjepana Radića. Tom prigodom ga je žandar zahvatio sabljom, pa je cijeli život nosio ožiljak na glavi kao “uspomenu” na taj događaj. Amidža (...) je bio prihvaćen i kretao se u krugu istinske zagrebačke građanske elite i ljudi plemenita roda, među kojima je svojedobno bilo i važnih hrvatskih političkih ličnosti poput ministra u NDH Mladena Lorkovića i njegove obitelji.“

Pošto smo još koji put bili zamolili da se skine kompromitirajuća ustaška šahovnica iz sred Sarajeva, a to nije učinjeno, odlučili smo našu enigmu podijeliti s vama. Možda smo negdje pogriješili jer još (kao ni vi) ne  možemo da vjerujemo. Možda griješi gugl.

U svakom slučaju, ko god može, neka (samo ljubazno, molim VAS narode), dakle, ko god može neka skine ovu šahovnicu, ili, ako zna vlasnika radnje na adresi Sarači 77 Sarajevo, neka ga to ljubazno zamoli. Ovdje ga srdačno selamimo i ljubazno istinski mu upućujemo izvinjenje što nismo ranije bili u prilici da mu pomognemo da se otarasi i da nas otarasi ove šahovnice u Sarajevu. Možda je to već, umjesto svih nas, uradila korona (kao kruna na hrvatskoj šahovnici).

Ovdje ćemo, stoga, još zamoliti da se onaj ko je postavio šahovnicu u sred Sarajeva pokuša sjetiti Sarajlija koji su pisali protestna pisma, čak Hitleru, i razmisli da pređe na njihovu stranu. (Ako ne, onda neka se sjeti Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Gabele, Heliodroma, Stoca, Ljubuškog, Čapljine, Mostara, Prozora, Kiseljaka, Travnika i Jajca). I Sarajeva, ispod Trebevića.

(Preporod.info)