Povodom Dana Armije RBiH: Mir-selam je iftar naše borbe

Piše: Esad Bajić

Ramazansko vrijeme je vrijeme prilike za susret čovjeka sa samim sobom kao preduslov za susret s Gospodarom. Ramazansko vrijeme je i vrijeme Božije milosti u kom Uzvišeni ugošćava robove svoje i milošću Svojom im kroz taj susret daruje snagu spoznaje koju mnogi, bez te milosti, ne bi ni kadri bili spoznati.

U susret sa sobom čovjek putuje sa cjelokupnim svojim bivstvovanjem, upamćenim i zaboravljenim sobom, svjestan da iako on zaboravlja plemeniti pisari pišu i ni najmanju stvar ne izostavljaju.

Kroz ramazanska sjećanja i prisjećanja, spuštanja i uzdizanja unutar sebe, čovjek putuje i kroz proživljeno vrijeme, događaje, doživljaje, strahove, snove, čežnje, nade… Putuje kroz svoju historiju i historiju prostora na kom je živio.

Ramazanski dani, a posebno njegove noći preslikavaju se na ranije ramazane do onih najranijih sjećanja. U tim preslikavanjima ove godine zastadoh na ramazanu 1992. godine.

Te godine prvi dan Ramazanskog bajrama bio je u subotu 4. aprila i tada „Srpska dobrovoljačka garda“ iz sastava Službe državne bezbjednosti Srbije, nakon što je dva dana ranije izvršila okupaciju Bijeljine, počinje ostavljati svoje krvave tragove na ulicama Bijeljine. Bio je to dan kad su zločinci iz ove jedinice, kojom je komandovao Željko Ražnatović Arkan, ubili desetine Bošnjaka, a više stotina njih će biti ubijeno u danima koji će uslijediti.

U noći između 3. i 4. aprila 1992. godine, Sarajevom su odjekivali rafali. Srpsko-crnogorski agresor najavljivao je krvavi Bajram.

U noći 4. na 5. april 1992. godine, dok su mnoge Sarajlije spavale, u Sarajevu se dešavala „noć D“, jer Srbi, uz pomoć bivše Jugoslovenske narodne armije, pokušavaju zauzeti sarajevske policijske stanice.

Slijede događaji koji će trajno obilježiti živote svih nas u Bosni i Hercegovini. Događaji nekom manje nekom više poznati. Nekom više događaji, nekom i događaji i doživljaji.

Slijedi agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad njenim većinskim Bošnjačkim narodom.

Sjećanja na ove događaje iz 1992. godine koje zapamtih k'o golobradi sedamnaestogodišnji mladić, sada skoro kao pedesetogodišnjak preklapam s onim što se dešava u Ukrajini čiji je narod napadnut već više od mjesec dana.

Sopstveno iskustvo proživljene agresije svakoj vijesti iz ove zemlje, makar bila i štura daje jasnu pozadinu. Kad pročitam da je neki ukrajinski grad granatiran moje sjećanje toj vijesti daje zvuk, miris, strah, strahotu, a svaka objavljena smrt dobije lice u sjećanju na naše poginule borce, civile…

Petnaestog aprila 2022. godine navršava se 30 godina od formiranja Armije RBiH i ovaj dan se obilježava kao Dan Armije RBiH. U ovom danu se mi patriote Bosne i Hercegovine prisjećamo njenih šehida i poginulih boraca, invalida, znanih i neznanih junaka, pohvaljenih i nepohvaljenih heroja, demobiliziranih boraca, profesionalnih vojnika i svih onih koji su hrabro i bez oklijevanja stali u prve borbene redove da brane BiH, njenu ustavnopravnost, suverenitet, multietničnost, slobodu vjeroispovijedanja…

U ovom danu mi se prisjećamo sebe. U ovom danu mi se s ponosom prepoznajemo u onoj često korištenoj rečenici „najbolji sinovi i kćeri domovine“. U ovom danu mi ponizno spuštamo poglede niza se i uza se kad nam govornici, političari, alimi, kažu da treba da se ugledamo na najbolje. U ovom danu mi se trebamo prisjetiti sebe, nas, svoje borbe i svoje odgovornosti spram tekovina te borbe.

Suhe historijske činjenice kazuju nam: 8. aprila 1992. Predsjedništvo BiH proglasilo je neposrednu ratnu opasnost i osnovalo Glavni štab Teritorijalne obrane BiH. Teritorijalna obrana Bosne i Hercegovine bila je nasljednik dotadašnje Teritorijalne obrane Socijalističke republike BiH. Sljedeći dan, 9. aprila, Predsjedništvo BiH donijelo je odluku o ujedinjenju svih oružanih snaga na teritoriju BiH u Oružane snage BiH (OSBiH).

Armija RBiH bila je legitimna vojska međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Armija Republike Bosne i Hercegovine (Armija RBiH ili ARBiH) bila je službena oružana snaga Republike Bosne i Hercegovine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Armija RBiH osnovana je 15. aprila 1992. što se slavi kao Dan Armije. Njen mandat i zadaci unutar Oružanih snaga RBiH okvirno su definirani Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.

Više od trideset hiljada boraca dalo je svoje živote na putu otpora agresorima. Kako to jednom prilikom reče moj ratni komandant Muderris: Hiljade neznanih bosanskih junaka, čija se imena ne spominju u knjigama, ne čitaju na svečanim postrojavanjima, ne pozivaju na obilježavanja značajnijih događaja, suprotstavili su se svojim hrabrim podvizima nebrojeno puta agresoru oslobađajući kote za koje su vojni stratezi tvrdili da su neosvojive. Oni ostaju zapisani tamo odakle se ne brišu pohvale, gdje se ne poništavaju naredbe, gdje je vječnost, kod Onoga Koji sve stvara i rastvara. Budimo ponosni što smo bili sudionici herojske odbrane BiH i što smo u svoju BiH ugradili dio sebe, a samo kukavice nisu ponosne na svoju časnu borbu.

Ramazanska sjećanja imaju puno zajedničkog s ratnim sjećanjima. Ne čudi me što i ramazanski snovi tako često prizivaju ta događanja u svoj sadržaj.

I ramazanski ibadet traži odricanje, traži izdržljivost, traži sabur baš kao što su tražile i četiri duge ratne godine 1992-1995.

I ramazanski ibadet suočava čovjeka s njegovom nemoći i potrebom za Božijom pomoći baš kao što je to činila i borba protiv agresorana našu zemlju, narod, din.

Armija RBiH bilaje naš odgovor na ono što su nam drugi priredili i isplanirali. Uništenje i nestanak. Zato uvijek kao kontra značenje za uništenje i nestanak ja kažem „Armija RBiH“.

U toj našoj borbi, tek napunivši osamnaest godina ispratio sam oca kao šehida, ako Bog da, na drugi svijet. Na mlada pleća uzeo obavezu da nastavim borbu i za njega i za sebe. Kao stotine hiljada drugih branilaca Bosne i Hercegovine utkao skoro 1.500 dana i noći u borbu do smrti ili pobjede.

Svaki put kad u današnjem vremenu pročitam kako je negdje neko „iznenada umro“ u toj i toj godini života ja zastanem i pomislim: Bože, danas je smrt iznenadna, a tad je život bio iznenadan, a smrt očekivana i nadana. Družili smo se s njom i živjeli je tolike dane i noći.

Onda se sjetim izvorišta sve moje snage, nade, postojanja. Sjetim se Boga i od Njega propisanog pozdrava kojim pozdravljam i otpozdravljam sve ove godine.

Esselamu alejkum! Neka je mir na vas!

Rat je totalna destrukcija, totalna oprečnost životu. Život je selam. Moja vjera je selam – mir.

Stoga mi je drago da nikad u svojoj borbi nisam bio ratnik rata, okupator, neko ko nasrće na tuđi život, mir, imovinu.

Bio sam borac za mir. Bio sam vojnik mira, selama.

Mir-selam koji živimo sve ove poratne godine je iftar naše borbe!

Nekad za taj mir treba žrtvovat sebe. Možda to danas shvata Evropa, kada za razliku od nas 1992. godine ukrajinskoj armiji šalje najjače naoružanje koje ima.

Nama, našoj Armiji to su pravo uskratili. Ne možemo to zaboraviti. Tražili su mir preko naše smrti, našeg pogubljenja, našeg nestanka. Ali naš život, naša vjera, naša snaga, naše jedinstvo, naš otpor naučio ih je snazi života. Armija BiH se rodila u krvi i u kricima vlastitog naroda, koji nije imao drugog izbora nego da se suprotstavi zlu, makar to suprotstavljanje ne imalo zdravu logiku i vrlo malo šanse po aršinima eksperata rata.

Nadam se da na toj svojoj grešci Evropa danas ispravno postupa u svom odnosu prema agresiji na Ukrajinu pomažući napadnutog u borbi protiv agresora.

Trideset je ramazanskih dana i noći nanizano na ovogodišnjem tespihu Božije milosti. Trideset dana strpljivosti, trideset iftara radosti, trideset sehura odlučnosti.

Trideset je i godina na luku moga pamćenja od kako je osnovana Armija Republike Bosne i Hercegovine. Trideset godina pamćenja i sjećanja na četiri godine istrajnosti, borbe i četiri godine ponosa. Armija Bosne i Hercegovine za mene je mnogo više od datuma osnivanja, korpusa, divizija, brigada, četa, vodova. Armija Bosne i Hercegovine svim napadnutim narodima svijeta može biti primjer i izvor nade. I kad te svi ostave, kada ti ruke vežu, kad samo neprijatelj hrli ka tebi, ti nisi sam i nemoćan. Bitno je da vjeruješ sebi i da vjeruješ Bogu.

Tražio sam hrabrost u sebi

pa me nadvladao strah

Tražio sam u ocu,

Pa ga je dušman ubio

U saborcu

Pa sam ga uplašena vidio

U dvojici, u trojici,

U vodu, u četi, u brigadi

Opet me bilo strah

Dok ne otvorih Knjigu

I ne nađoh Onog

Koji Se ne boji

Kojeg ne obuzima strah

Ah

Ja sam bez Tebe prah

S Tobom svijet je mali za mene

Koga ti zaštitiš ko mu može štetu nanijeti

Koga Ti napadneš

Pa ko ga može odbraniti.

Ko Tebi robuje

Od čeg da strahuje

Ko Tebe ne vjeruje

čemu da se nada?

(Preporod.info)