Sehurski program RTV BIR: Djetinjstvo zaustavljeno u agresiji

Gosti šestog sehurskog programa RTV BIR "Zapostimo zajedno", koji uređuje i vodi Zehra Alispahić, bili su Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995. i Almasa Salihović PR Memorijalnog centra Potočari. Putem telefona, za sehurski program govorio je i Alija Hodžić.

Grabovica je ovom prilikom govorio o svom doživljaju mubarek mjeseca ramazana, ističući kako su mu ramazanski dani posebno značajni, jer mu je kćerka ubijena u ovom mjesecu, uoči dvadeset i sedme noći.

- Tokom ramazana moji osjećaji su, zaista, posebno emotivni. Ja imam običaj da kažem da su rane koje smo mi, roditelji, dobili gubitkom najdražih, još uvijek otvorene. Bez obzira na protok tog dugačkog perioda. Ne postoji ništa što te rane može izliječiti, osim što imaju neke stvari koje ih mogu ublažiti, učiniti ih lakšim. Moja kćerka ubijena je u toku igre, iako je odmah po granatiranju prevezena u bolnicu, nije joj bilo spasa. Bila je izuzetno hiperaktivno i posebno dijete - kazao je Grabovica.

I Alija Hodžić je podijelio svoje tužno iskustvo.

- Moja supruga i ja imali smo Jasminu, a sada više nemamo nikoga. Teško je kada se prisjećamo tih trenutaka, ali život teče dalje. Nismo sami, takvih roditelja je na hiljade i suosjećamo se s njima. Djeca raznih životnih dobi su stradala, ali većinom su stradali u igri i kada nije bilo ratnih dejstava. Treba da vam bude jasno da je agresor htio uništiti dušu i bit bosanskog čovjeka, čovjeka merhametli duše koji nikome nije mislio zlo. Ali nisu mogli ući u Sarajevo, nisu mogli pokoriti ono što su htjeli, nisu im se želje ispunjavale. Mislili su da će ubistvom naših najmilijih oslabiti to, a mi smo dobivali samo veću snagu - naglasio je gospodin Hodžić.

U nastavku je govorila i Almasa Salihović, PR Memorijalnog centra Potočari, o tome na koji način je preživjela genocid i kako je izgledalo njeno djetinjstvo u tom periodu.

- Ako se vratim na onaj period 1995. ja sam tada imala osam godina i, iako bi čovjek ponekad da se ne sjeća toga, te neke slike su zauvijek ostale. Ipak, kada ste dijete i u toku rata pronalazite način na koji vaše djetinjstvo treba da zaživi. Pod opsadom Srebrenice imala sam priliku, nažalost, na takav način da upoznam djecu koja su dolazila, pa je to bilo makar na taj način zanimljivo. Međutim, ne može se to nazvati sretnim djetinjstvom jer ostanu slike ljudi koji su ubijeni, koji su na ulici živjeli, koji nisu imali ni krov nad glavom. Živjelo se u strahu. Nije bilo prostora da zažive prijateljstva. Rijeke ljudi su se tada slivale u sigurno područje UN baze, koju smo mi nazivali sigurnošću. Svaki sekud su bile neke scene, nemoguće je to objasniti, stalne buke i žamori - prijsetila se Salihović.

(Dželila Kukan/ Preporod.info)