Sehurski program RTV BIR: Ramazan i moj mikro svijet

Gosti drugog sehurskog jutra programa Radija BIR, koji uređuje i vodi Zehra Alispahić, bili su Zahid-ef. Mujkanović imam pri Medžlisu Islamske zajednice Sarajevo i Fetah-ef. Ramić, imam u Lukama kod Srebrenice. Govorili su na temu „Ramazan i moj mikro svijet; kako najbolje organizirati ramazansko vrijeme“.

Zahid-ef. Mujkanović je istakao važnost uključivanja mladih i organiziranje aktivnosti. Ispričao je svoje iskustvo iz ranijeg perioda, za koje ga vežu samo najljepše uspomene.

- To uvijek u meni izaziva lijepe trenutke i lijepa sjećanja. Volim istaći da je to najvrijednije što sam uradio u svome džematu. Skromne su tada mogućnosti bile, radili smo onako kako smo mogli, ali su urađene velike stvari. Kada posmatraš svoju djecu, svoju djecu iz mekteba, i kada ih vidiš na ulici, ne znaju šta će sa sebe, lutaju bez cilja. Mi smo onda 2003. ili 2004. godine, organizirali udruženje i tako smo nastavili da radimo. Različite aktivnosti su tada bili, proučili smo mevlud u avliji, pomagali smo nepoznatom čovjeku da pokupi sijeno, a petnaest duluma zemlje je bilo, izvodili smo različite programe što u Vogošći, što izvan nje. U to vrijeme to je bilo veliko osvježenje – kazao je.

Također, efendija Mujkanović je govorio o našim najmlađim postačima i na koji način njima predstavlja mjesec ramazan.

- U mektebima imamo lekcija o tome šta je ramazan, koji su to propisi posta, ali ipak ima nešto što imam prenosi na djecu iz sebe. Ono što se lično osjeća - to nastojim prenijeti na djecu. Istu tu ljubav koju osjećam prema ramazanu, Kur`anu, vjeri općenito - to nastojim prenijeti djeci koja me slušaju. Ramazan je nešto posebno. Vidim da vrlo mala djeca poste. Oni su veliki heroji, koji se ljute ako ih majka ne probudi na sehur. Ja im kažem: „Idemo da postimo, pa ćemo vidjeti dokle ćemo izdržati. Ako više ne mognemo, onda ćemo jesti, pa ćemo opet postiti, a na kraju ćemo to našiti“. Kažem im, ako im majka, babo ili nana ne žele našiti, da dođu meni i da će im efendija našiti. Divan je to običaj našivanja, koji je najviše zastupljen upravo kod nas – naglasio je efendija Ramić.

Fetah-ef. Ramić, srebrenički imam, s posebnom emocijom je pričao o svojoj želji za vraćanjem u selo Luke, o želji koja nikada nije prestala.

- Kada sam bio prvi razred medrese, pedagogica je došla kod nas u učionicu i rekla da na jedan papir napišemo kakvi sebe želimo vidjeti u četvrtom razredu. Mi smo zaboravili na te papire, međutim u četvrtom razredu kada nam je donijela te papire ja sam vidio da mi je jedina želja bila, po završetku medrese, da odem u Srebrenicu, tj. u Luku da budem imam. To mi je ispunilo srce i dalo dodatnu motivaciju da idem ka tom cilju, da radim na tom putu. Ta želja se ispunila, hvala Allahu. Kada insan ima čvrstu volju i kada ide samo ka cilju, kada ne gleda na stranputice, kada ne gleda na nešto što ga odvlači, dođe do cilja kad-tad – poručio je.

Jedini je omladinac u selu, ali se, kako kaže, nada boljim danima.

- Ja sam jedini omladinac u selu. Do prošle godine nas je bilo četvero, ali, zbog fakulteta i posla su odselili. Trenutno imamo devetero djece. Deseto je, ako Bog da, na putu. Za život ovdje najbitnija je volja. Ja kada sam se vratio, živio sam u daidžinoj kući. To je dvena kuća, nije bilo vode. Na 1200 metara nadmorske visine, gdje mi je prvi komšija bio udaljen 2 km - nije bilo žive duše blizu mene. Bilo je i do minus dvadeset i nikada mi nije bilo teško, i po toj zimi, otići do korita koje je 500 m udaljeno od kuće, da operem haljine. Ja sam tu pronašao neki svoj smiraj, našao sam parče dženneta na ovome dunjaluku. Nšao sam mir svome srcu, tako da mi ništa tu nije bilo teško, da bi me moglo odvući od cilja - posebno je istakao efendija Ramić.

(Dželila Kukan/ Preporod.info)