Hoće li Evropa doći tobe?

Piše: Esad Bajić

Sve češće u svjetskim medijima čujemo pojašnjenja i povlačenje paralele sadašnjeg stanja u Ukrajini sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine. Takve usporedbe dolaze od političara evropskih zemalja.

Čitajući i slušajući neke od tih izjava pomislih u sebi: Je li ovo Evropa došla tobe?

Drugo što me iznenadilo jeste da ti političari uopšte znaju šta se dešavalo u Bosni i Hercegovini u tom periodu. Mi smo svjedoci da mnogi naši bosanskohercegovački političari djeluju i ponašaju se kao da to više ne znaju. Treće što mi u tom kontekstu osta kao pitanje jeste, kad već Zapadni političari znaju za agresiju zašto su skoro “do jučer” imali tako blag stav prema secesionističkoj politici i retorici nama poznatih unutrašnjih elemenata?

I hoće li, generalno sa zdravom pameću Evrope, ova agresija na Ukrajinu učiniti što je učinila agresija na Bosnu i Hercegovinu s našim odnosom prema vjeri u vrijeme agresije? Hoće li se sada evropski zvanični i nezvanični prostor popuniti zdravom logikom kao što su se naše džamije popunile vjernicima u vrijeme agresije? Možemo li očekivati da će im se “kad im roknu samo dvije” sve samo kazati?

Dok o tom razmišljam i stavljam upitnike meni u glavi konstantno blinka sviknuta rečenica kroz koju sam do jučer i “udisao” sav smisao evropskog društva “Evropi fali radne snage”. Dok širom svijeta ljudima fali i hrane i vode i svašta nešta, Evropa je u tom kontekstu bila prostor, društvo, organizam, kojem fali radne snage. I počeo sam taj prostor, pogotovo Njemačku, doživljavati kao nekakvu mašinu za proizvodnju u koju ulaze mladi jaki ljudi bez da sam mogao otkriti gdje završavaju kad ih ta mašina izrabi. Zašto Evropi inače fali radne snage, šta ona radi s radnom snagom? Jede li je? U neimanju nekog jasnog iskustva života u tom društvu skoro dječački sam zamišljao kako je to mašina u koju ulaze ljudi a iz nje izlaze automobili, frižideri, Nutella i razni drugi visoko hvaljeni proizvodi.

I, da, Evropu sam ipak posmatrao kao mlađeg i pitomijeg brata Zapada. Sjedinjene Američke Države su bile, a i danas su mi, stariji, okrutniji egoističniji brat koji gutajući sve više i više steroide gubi svoju sivu moždanu masu i pokušava ravnati svijetom snagom svojih mišića.

Generalno taj dio svijeta uvijek mi je djelovao jače od ostatka jer i sam živim u prostoru i vremenu gdje se tehnika i bogatstvo uzimaju kao ravnalo vrijednosti. No, pitao sam se dokle ima smisla trošiti čovjeka zarad proizvodnje? U suštini proizvodnja je radi čovjeka, da bi čovjek lakše i bolje živio podižemo tehnologiju i olakšavamo ljudski život. No, primjetno je da je u tom procesu došlo do gubljenja smisla i smjera. Mogao sam to prvi put zaključiti u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. kada je taj evropski čovjek svezao ruke nama i prepustio nas teškim i monstrouznim naoružanim ubicama.

Zašto?

Nismo ništa skrivili da bi nas tako kaznili?

Evropa i svijet danas prave paralele ruske agresije na Ukrajinu s Bosnom i Hercegovinom, kazuju nam da znaju, da su znali, da nisu ni zaboravili, ali niko ne kazuje zašto?

Zašto ste to učinili? Koji vam je rezon i sistem vrednovanja?

Možete vi praviti hiljade paralela, ali nećete ništa promijeniti ni ovdje ni u Ukrajini dok bar za sebe ne odgovorite na pitanje zašto?

Bez tog odgovora nema ni suštinske “tobe”, bez “tobe-pokajanja” nema ni promjene stanja. Odveć dugo ovom planetom odjekuju vapaji nejači “kazaću vas Bogu!”

Bez ispravnog shvatanja i, shodno tome, promjene na bolje, sigurno će svako osjetiti da Bog sve čuje, vidi, zna i djeluje na Zemlji te ono što mnoge itekako može iznenaditi: Bog može kazniti! Baš ono može, ne boji Se ni sankcija, ni sile, ni ucjena, ni propagande…

Događaji, unutar pojedinačnog ljudskog života, svakom bivaju onako kako ih protumači i prihvati. Neko će u svim ovim događajima vidjeti teorije zavjere, svjetske vlade u sjeni koja sve planira, neko nešto treće, no svejedno, šta god od tog prihvatili, šta god od tog u suštini bilo (a vjerujem da svega ima manje-više) opet prije kazano ostaje, zlo će se vratiti onom ko ga čini, onom ko ga ne sprječava, onom ko se njime bavi i koristi... Bog sve može i uvijek je pobjednik.

“I nevjernici počeše smišljati spletke, ali je i Allah spletke kovao! A Allah to najbolje umije!” (Ali Imran, 54)

“I smišljali su spletke, pa i Mi smo pleli spletke, a oni to nisu osjećali.” (En-Neml, 50)

Teškoće su puno češće opomene nego kazne. Ja se iskreno nadam da će u ovim opomenama evropski čovjek pronaći svoju džamiju, crkvu, sinagogu, kapelu… Pronaći u njoj ljudskog sebe i prestati vagati između vrijednosti cijene kvačila na autu i jauka gladnog, prestrašenog djeteta na planeti…

Nije bitno koje i čije dijete plače, kakve mu je boje koža, oči, kosa. Koje god plače – naše plače!

(Preporod.info)