Hadži Zuhdija Hadžić iz Slatine kod Cazina dobročinitelj i humanista

Kazivanje o hadži Zuhdiji Hadžiću iz Slatine kod Cazina započeću primjerom koji izravno govori o njegovoj plemenitosti i dobročinstvu. Naime, hadžija Zuhdija se zadesio u Cazinskoj medresi „Džemaluddin ef. Čaušević“ krajem devedesetih godina prošlog vijeka, gdje je bila riječ o dvije sestre-učenice i o njihovoj majci koja nije mogla za njih plaćati internatske usluge. S obzirom da su se dugovi nagomilali Uprava Medrese je bila prinuđena da obznani kako one zbog dugovanja neće moći dalje stanovati u internatu, pa tako ni pohađati Medresu. Majka, suočena s teškom situacijom, zamolila je Upravu da joj bar jednoj kćerki dozvoli dalje školovanje kako bi završila Medresu, bez obzira što ne može plaćati. Kada je to čuo hadžija Zuhdija, zaplakao je i otišao kući, ne govoreći nikom ništa. Sutradan je donio sredstva i uplatio ukupnu godišnju cijenu za obje učenice. Osim za njih, hadžija je u narednom periodu za još četvero učenika plaćao sve obaveze stanovanja u medresanskom internatu.
Slušajući o velikodužnosti hadžije Zuhdije poželio sam ga zijaretiti i o njemu napisati nekoliko riječi za Preporod čiji je višegodišnji pretplatnik, kako bi poticajno djelovale i na druge imućne muslimane. Hvala Bogu, u martu 2017. godine posjetio sam ga sa dvojicom njegovih dugogodišnjih prijatelja, mjesnim imamom Ibrahim -ef. Kovačevićem i Zuhdijom Handanovićem, profesorom Cazinske medrese. Ibrahim efendija mu je imam već 30 godina i sav period lijepo sarađuju. Ne samo da ga slijedi u dnevnim namazima u džamiji, nego se odaziva i na sve hajirli akcije i pozivima na izravno činjenje dobra. Profesoru Zuhdiji je bio domaćin u Njemačkoj 1998. kada je Zuhdija ef., zajedno sa drugim profesorima, prikupljao sredstva po bošnjačkim džematima za izgradnju zgrade Medrese u Cazinu.
Ispričali su mnogo lijepog o hadžiji, ni najmanje radi uveličavanja, nego da bi se nešto zapisalo o onome što čini od hajirli djela i šta ga karakteriše. Između ostalog su kazali, kad god bi hadžija dolazio kući, dok je radio u Njemačkoj, raspitivao se za siromašne porodice kako bi ih materijalno pomogao. Bio je najveći učesnik u izgradnji džamije u svom džema’atu Slatina kod Cazina, opremio mektebsku učionicu sa kompletnim školskim namještajem, uradio abdesthanu ispred stare Medrese u Cazinu, postao vakif Cazinske medrese krajem devedesetih godina prošlog vijeka. Ne prestaje dijeliti u razne dobrotvorne svrhe. Učestvovao je u više akcija kako bi se riješilo stambeno pitanje nekoliko siromašnih i rukovodio je kompletne poslove izgradnje tri kuće za 3 familije, pri tome ulažući vlastiti novac, a i prikupljajući donacije od prijatelja i poznanika. Od 2006. godine, kada je postao penzioner, iz mjeseca u mjesec najmanje polovicu svoje penzije, oko hiljadu KM, dijeli u razne dobrotvorne svrhe želeći kroz pomoć drugom steći Allahovu nagradu i naklonost. Kaže da mu to pričinjava zadovoljstvo, da mu je to dužnost i da se uzda u dobra djela na Budućem svijetu. Sa Medresom „Džemaluddin Čaušević“ u Cazinu dobro sarađuje, pogotovo u segmentu njenog humanitarnog rada. Bespogovorno podržava sve aktivnosti s kojima iskazuje pokornost Milostivom Allahu i od koristi kako društvu tako i pojedincu.
Hadžija Zuhdija je rođen 22.07.1946. godine u Gornjoj Barskoj kod Cazina. U Slatinu je doselio prije 30 godina, a u Njemačkoj je radio 37 godina gdje je stekao pravo na penziju. Hadždž je obavio iz Njemačke 1993. godine. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je aktivan na raznim poljima pomažući svoju domovinu i Armiju R BiH. Godine 1995. uzeo je mjesec juli za godišnji odmor. Spremio sa sobom svoju ušteđevinu i rizikujući vlastiti život sam krenuo autom u Srednju Bosnu bez obzira što je znao kuda mora proći da bi došao do cilja. Mjesec je dana proveo sa puškom u ruci i sa vojskom, kojoj je tokom zajedničkog bdijenja podijelio svu donesenu ušteđevinu.
Skromni i nesebični hadži Zuhdija danas živi sa svojom hanumom hadži Hasibom u Slatini. Cilj mu je da bude od koristi drugom i zajednici i da tako zasluži Božiju ljubav i naklonost. Njegova djeca, sin Ismet, kćeri Vahida i Ismeta, slična su svome babi. Nastoje da idu očevim putem, da budu u pokornosti Stvoritelju i otvorenih ruku, čemu ih je učio od malehna. Neka mu Allah, dž.š., podari zdravlja i života kako bi što više služio dobru, odnosno koristio pojedincu i društvu.