Jedno čitanje kur’anskih kazivanja: Skica kaljuže

Na općem planu u Kur'anu se ukazuje Muhammedu, a.s., da retorika negatora istine nije ništa novo. To se vidi kroz kazivanja o prethodnim narodima i poslanicima. Tako se u suri Hadždž od 42. do 44. ajeta spominje nekoliko naroda koji su negirali istinu / poslanstvo: narod Nuha, Ad, Semud, Ibrahimov, Lutov, stanovništvo Medjena, pa oni koju su nijekali Musaovo poslanstvo. Zatim, slijede dva ajeta kojima se ukazuje na tu, takvu povijest, a potom se potiče na traženje istine, na spoznaju. To su i ajeti koji potvrđuju duh religije islama koja uvažava čovjekovu dinamičnost, ali i sklonost učahurenju, zaboravu i oholosti. U prijevodu ih čitamo: "I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji grešni bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunareva ima zapuštenih i koliko visokih palata ima praznih! (45) Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima". (46, BK)

Vidni putevi tame

Kur'ansko insistiranje na istini ogleda se i u stalnom skretanju pažnje na tematiku negiranja istine. I to, dakako, treba čitati i na nivou principa, a ne isključivo u okviru datog pojmovlja. Ignorantski i oholi odnos prema istini je ono što Kur'an kritikuje. "I Mi smo Musau Knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali, a Isau, sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i Džibrilom ga pomogli. I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerivali, a druge ubijali." (2:87, BK)

Na jednoj strani su jasni dokazi, s druge strane prikrivanje istine, poricanje, laž, oholost, pa i zločin itd. Vrlo precizno je opisana uloga elita, zavođenje masa te prikazane osobine negatora. U Kur'anu je na mnogo mjesta upotrijebljen izraz kafir / kafirun ili glagol istog izraza, a uz općepoznato značenja koje upućuje da se govori o onima koji su odbili prihvatiti Božiju istinu, izraz kafir u arapskom jeziku označavao je sijača, doslovno onoga koji zemljom prekriva sjeme. Tu je, svakako, snaga kur'anskog izraza.

Kur'anska kazivanja o prošlim narodima upućuju da nadmeni odnos, pohlepa za bogatstvom i vlašću, ali i isključivost i kontinuirano potcjenjivanje odvode pojedince i same kolektive u ambis. Sve to uključuje ustrajno negiranje očitih istina. I ne treba zanemariti, fenomen negiranja očitih istina ne pojavljuje se tek samo u spontanom maniru, već uključuje postojanje jasnih ciljeva i nastojanja da se očuva određeni sistem vrijednosti koji odgovara pojedincu, elitama i grupama.

Civilizacijski iskoraci

O komunikaciji koju su poslanici imali sa svojim narodima u Kur'anu smo upoznati i ajetima kao što je slučaj s pozivom Hud-pejgambera, a.s., svome narodu. Još jednom je riječ o preciznom seciranju ličnih i kolektivnih profila, slici jedne propadajuće socio-političke atmosfere, koja se – u Kur'anu se o tome niže mnogo ajeta - može popraviti isključivo suočavanjem s vlastitim falinkama, sa zlom vlastite ruke, pri tome postavši otvoren za ruku spasa i istinu. U Kur'anu je podvučeno da civilizacijski iskorak počiva u baštinjenju vrijednosti, prije svega, vrijednosti koje su prožete zdravorazumskim, moralnim, bogatim duhovnim nitima, ma kako imenovali korpus univerzalnih vrijednosti koje su u interesu izgradnje zdravijeg, stamenijeg i društva povoljnijih prilika za pojedince i kolektive. Po njima se traje i one su nepropadajuće.

"Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, (128) i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti, (129) a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici?“ (26:130, BK)

Također, spomenimo i ruganje - u Kur'anu jedna od najčešćih spomenutih osobina poricatelja istine, koja je data u nekoliko izraza. Posebno je, kazali bismo, izraženo u kazivanju o Nuhu, a.s., kada on kuje lađu na suhom. U Kur’anu je oslikano baš i ruganje / stalno ismijavanje kao brana spoznaji istine. "Poslanicima su se i prije tebe rugali, pa je one koji su im se rugali stiglo baš ono čemu su se rugali. (6:10) Reci: "Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali!" (6:11, BK)

Riječ je o osobinama kratkovidosti. I jedan od najznačajnijih kur'anskih potencijala je upravo što je takvim porukama, precizno nijansiranim i strukturiranim, stao čvrsto pred tadašnje društvo koje je tonulo u nepravdi i nemoralu, od krađe do tretiranja žena kao stvari itd. Pri tome, Kur'anom se promiče uključivost spram svijeta za razliku od pristupa svijetu i životu društva koje se već utapalo.

Krucijalno je ono sada, u kojem čovjek stoji pred širinom svijeta i sutrašnjice, ali dovoljno spremnog da čita znakove povijesti. Širina kojom se Kur'anom obgrljava je ukazana i čak kroz ajete o prostranstvu Zemlje: "Onaj koji vam je Zemlju kolijevkom učinio i po njoj vam prolaze stvorio, da stignete kuda naumite…”(43:10, BK)

Poslužimo se ovaj put završnim riječima pjesme Czeslawa Milosza o Sarajevu (1993), kada se u pjesmi obrušio i na gluhu Evropu, a prevedene su na jednom mjestu riječima: Pripremaju to uvjeravajući sebe: “Mi smo barem bezbjedni”, a međutim ono što će ih srušiti dozrijeva u njima samima.

Takve su historijske i povijesne matrice. Važe i danas, a njihovo čitanje još je preče. Vidimo to po trajanju i identičnosti utanačenih principa negiranja, laži, relativizacija i degradiranja u odnosu na istine, ne one izmanipulisane, već očite, protegnute i osvjedočene kroz vrijeme.

(Hasan Hasić/Preporod.info)