Ima li koristi od namaza ako se ne čine dobra djela?

Piše: Ahmed Adilović

To pitanje postavio mi je jedan džematlija nakon izlaska iz džamije. U svom obrazloženju kazao mi je da ima ljudi koji redovno klanjaju namaz i dolaze u džamiju, ali nisu aktivni u društvu, ne pomažu drugim ljudima i ne rade dobra djela.

Obrazloženje je završio dodatnim pitanjem: “Imaju li takvi ikakve koristi od namaza i hoće li ih Allah nagraditi za njihovo klanjanje namaza?”

Pošto je to pitanje gajba, odnosno, pošto se tu radi o tome kako će Allah konkretno postupiti prema nekim ljudima na drugom svijetu, jasno je da je teško odgovoriti na njega.

Zato sam tom džematliji dao nekoliko smjernica, na osnovu kojih će mu odgovor biti jasniji. Prvo, rekao sam mu da će samo Allah o tome odlučivati, tako da mi ne možemo znati odgovor sa sigurnošću, ali se nadamo da će oni imati koristi od svojih namaza i da će ih Allah za to nagraditi. Zašto? Pa zato što i namazi spadaju u dobra djela; štaviše, namaz je jedno od najboljih dobrih djela.

Naravno, uvjeti da bi namaz – pa i svako drugo dobro djelo – bio primljen kod Boga, jesu da čovjek vjeruje u osnove vjere (imanske šarte), te da ga obavi s ispravnim nijjetom, tj. namjerom.

Namaz je temelj vjere

Drugo, rekao sam mu da je to vještačka dilema, jer teško je (a možda i nemoguće) naći čovjeka koji redovno klanja namaz, a nikako ne pomaže drugim ljudima i ne čini nikakva druga dobra djela.

Za očekivati je da takvi ljudi izdržavaju svoje porodice, što je također jedno od izuzetno vrijednih djela. Nezamislivo je, naprimjer, da takvi ljudi ne bi pritekli u pomoć rođaku ili komšiji kada mu je ona potrebna, a pomoć potrebnima također spada u veoma vrijedna djela. Pored toga, u mnogim kur'anskim ajetima i Poslanikovim, s.a.v.s., hadisima traži se da ljudi vjeruju i čine dobra djela, tako da je to neodvojivo jedno od drugog. One koji tako rade Allah, dž.š., hvali najboljom pohvalom: “Oni koji vjeruju i čine dobra djela zaista su najbolja stvorenja!” (El-Bejjine, 7.)

Treće, pitanje navedeno u naslovu ovog teksta treba povezati sa suprotnim pitanjem, koje se danas nerijetko postavlja: Hoće li Allah primiti dobra djela od onih koji se lijepo ponašaju i pomažu drugim ljudima, ali nikako ne klanjaju, ili čak uopće ne vjeruju u Allaha i budući svijet?

Postavljajući to pitanje, neki odmah daju i svoj odgovor, tvrdeći da su takvi bolji od onih koji klanjaju ali ne pomažu drugim ljudima, te da takvi imaju više šanse da im Bog oprosti nego ovim drugim. Na taj način oni pravdaju one koji čine dobro ali ne vjeruju u Boga, ili – u boljem slučaju – vjeruju ali ništa od vjere ne praktikuju, pa ni namaz. A na osnovu hadisa, znamo da je namaz temelj vjere!

Imperativ: Vjerovati i činiti dobra djela

Odgovarajući na ta pitanja, treba kazati da se u oba slučaja radi o krajnosti, a krajnosti nisu dobre i treba ih izbjegavati. U tom smislu, ako neko zaista klanja namaz a ne čini druga dobra djela, ili to vrlo rijetko radi, onda on ne shvata ispravno vjeru i ne doživljava namaz onako kako treba.

Naime, općepoznato je da islam, pored vjerovanja i činjenja ibadeta, od ljudi traži da svakodnevno čine dobra djela, da pomažu drugim ljudima i da se u tome natječu! Također, mnogi ajeti i hadisi govore o tome da svi ibadeti – među kojima i namaz – odgajaju one koji ih čine, doprinose klonjenju od loših djela, a potiču na činjenje dobrih djela.

Zato onaj ko klanja namaz, posti, daje zekat i čini ostale ibadete, ne smije dozvoliti da se izoluje i misli samo na sebe, nego – shodno uputstvima vjere – mora se aktivno uključiti u što više dobrotvornih aktivnosti i činiti što više dobrih djela.

S druge strane, oni koji pomažu drugim ljudima ali ne vjeruju u Boga, ili vjeruju ali nikakve ibadete ne izvršavaju, čine veliku grešku i idu u drugu krajnost. Njihovo pomaganje ljudima je, sigurno, dobro djelo i od toga ima koristi na ovom svijetu, ali oni ne vode računa o tome kako će odgovoriti Bogu na drugom svijetu i da li će zaslužiti vječnu nagradu ili vječnu kaznu!

Za takve u mnogim ajetima Allah, dž.š., kaže da će oni za svoja dobra djela dobiti nagradu na ovom svijetu, ali da od toga na ahiretu neće imati ništa! (npr.: Hud, 15-16., El-Isra', 18., Eš-Šura, 20., itd.)

Zato takve ljude treba pohvaliti zbog dobrih djela koja čine, ali im treba na lijep način objasniti da postoji i drugi svijet, te da je vjerovanje i izvršavanje ibadeta jedan od uvjeta da čovjek uđe u džennet i vječno uživa u Božijoj nagradi.

Dakle, nije dobro klanjati a ne pomagati drugim ljudima, a nije dobro ni biti koristan drugim ljudima a ne vjerovati i ne izvršavati ono što vjera od nas traži. Islam poziva najboljem rješenju, a to je: vjerovati i činiti dobra djela!

(IIN Preporod)