Karakter Bošnjaka

Piše: Elvir Duranović

Korijeni osobitih crta ličnosti Bošnjaka, kako navodi Ismet Dizdarević, sežu u daleku prošlost, u vrijeme prije pojave islama na našim prostorima. Usljed konstantnog pritiska, pripadnici Crkve bosanske, dobri Bošnjani, tokom stoljeća razvili su čvrstoću i istrajnost karaktera.[1]

S druge strane, tolerantnost koju su dobri Bošnjani iskazivali prema pripadnicima katoličke ili pravoslavne vjere, ali i prema svim ljudima[2], oplemenjena visokim humanističkim postulatima islama, prema kojima se ljudi ne cijene po pripadnosti religiji, naciji ili boji kože, već po dobru ili zlu koje rade, kroz stoljeća se profilirala kao izrazita crta ličnosti Bošnjaka.

Upravo su ova dva duhovna toka, naslijeđe Crkve bosanske i islama, snažno utjecali na formiranje psihološkog karaktera Bošnjaka kojeg od pamtivijeka krase: tolerantnost, senzibilitet za nevolje drugih, sabur – stoičko trpljenje nevolja, stvarno, a ne kurtoazno prihvaćanje drugog i drugačijeg, otvorenost u prihvatanju novog, ali i opravdano čuvanje svojih ustaljenih,lijepih i korisnih običaja.[3]

Pripadnost Crkvi bosanskoj i kasnije islamu, kao ključne faktore za razumijevanje karaktera Bošnjaka uz hiljadugodišnji suživot s pripadnicima drugih religija, prepoznali su brojni istraživači, neovisno jedni od drugih. Jedna od njih, antropologinja Tone Bringa, u zaključnim rečenicama svoje značajne studije Biti musliman na bosanski način tvrdi:

“Islam je glavni faktor koji izdvaja Muslimane [Bošnjake] od njihovih bosanskohercegovačkih sunarodnjaka i glavni konstitutivni faktor (...) njihovog samoodređenja. Kao takav, islam je ključ za razumijevanje muslimanskog [bošnjačkog] identiteta. Pa ipak, identitet bosanskog Muslimana (Bošnjaka) ne može biti u potpunosti shvaćen ako se promatra samo u odnosu prema islamu, već se mora promatrati kroz specifičnu bosansku dimenziju, koja je za bosanske Muslimane [Bošnjake] podrazumijevala dijeliti povijest i životni prostor s Bosancima drugih – neislamskih religijskih tradicija.”[4]

Također, bošnjački filozof Muhamed Filipović navodi da je karakter Bošnjaka:

“... u velikoj mjeri prožet islamskom duhovnom i životnom kulturom, koja je učestvovala mnogo u formiranju Bošnjaka, ali nije jedini sadržaj našeg narodnog identiteta, mada je njegov glavni moderator u historiji zadnjih pet stotina godina.”[5]

Ahmed Muradbegović, poznati bošnjački pisac, o islamu kao ključnom faktor za izgradnju karaktera Bošnjaka rekao je:

“[Islam je] produkt duha i slika njegovog [bošnjačkog] karaktera (...) usud njegova mentaliteta, kalup njegova bića i sadržaj njegova života; tvrđava iza koje stoji njegov individualitet; snaga njegove otpornosti; garancija njegove egzistencije; njegova djedovina i njegova djetetovina; tvorac njegove kulture, njegove pjesme i njegove umjetnosti; njegova nacija i njegova otadžbina; jedina sila kadra probuditi njegovu veličinu i stvoriti njegovu slavu.”[6]

Uz spomenuti govor Bošnjaka o Bošnjacima, u nastavku ćemo shodno narodnoj poslovici: Onakav si, kako drugi misle o tebi!, prenijeti stavove istraživača i putopisaca o Bošnjacima i njihovom karakteru.

Krajem XIX stoljeća u Mostaru je, u svojstvu austrijskog vojnog lica, službovao Robert Michel koji je o Bošnjacima iz Hercegovine zabilježio:  

“Dubok urođeni ponos hercegovačkog muslimana [Bošnjaka] rezultat je dugogodišnje vladavine njegovih predaka na ovim prostorima. Ovaj ponos sjedinio se sa izrazitim osjećajem takta, tako da južnoslavenski musliman [Bošnjak] pruža krajnje simpatičnu pojavu. Vjera ima presudan utjecaj na njihov način mišljenja i djelovanja; da, vjera je u svim životnim situacijama pokazatelj ispravnoga (...) Uz odgovarajuću obazrivost, s njima je lahko živjeti, jer, i pored evidentnog ponosa, oni su istovremeno čedni i miroljubivi, a prvenstveno u svakom su pogledu pošteni. U komunikaciji su ozbiljni i na svoj način otmjeni, ne vole galamu ni viku. U svemu što musliman [Bošnjak] čini i radi vidljivo je jako zadovoljstvo i samopouzdanje. Prema stvarima i postupcima koji ga se ne tiču pokazuje apsolutnu ravnodušnost.”[7]  

Henrik Renner, putopisac i dopisnik bečkih i berlinskih novina iz Bosne i Hercegovine u vrijeme ustanka 1875–1878. godine, o Bošnjakinjama i Bošnjacima piše:  

“Osobito se mora da pohvali kod bosanskih muhamedovkinja [Bošnjakinja] njihova urednost, radinost, vještina u ručnim poslovima, nadasve vezovima, i poglavito uzorni odgoj kojim othranjuju svoju djecu. Bolje odgojene djece nego što su muhamedovska [bošnjačka], a velikim dijelom vrijedi to i za kršćansku djecu u Bosni, nema ni u kojoj zemlji. Bezuvjetna poslušnost, poštivanje i strahopoštovanje spram roditelja do najkasnijeg doba, to su osnove uzgoju i tko se o koju od njih ogriješi, počinio je zločinstvo koje ga iz svakog društva isključuje.”[8]  

Jedan od najljepših opisa Bošnjaka potječe iz pera Antuna Hangija, učitelja koji je u Bosnu i Hercegovinu došao 1889. i u njoj ostao do smrti 1909. godine. Nakon što je dobro upoznao ćud Bošnjaka, Hangi o njima piše:  

“Bosanski musliman [Bošnjak] većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo:

Ja kakav je Suljo barjaktare,

Tanka stasa, rumena obraza,

Crna oka kano u hajduka,

A pleća mu šira od aršina.

Bosanski je musliman [Bošnjak] umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao i svi Slaveni uopće. Je li stekao iskrena prijatelja na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjeg daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu uvredu. On silno ljubi onu grudu, koju su mu pređi namirili i zato ne prodaje svoje očevine. On to čini samo u velikoj nuždi i skrajnjoj potrebi. 

Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i s uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što je ljubi bosanski musliman [Bošnjak]. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikog Allaha, pa ako ustreba on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje. Bosanski je musliman [Bošnjak] vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti šta obećao, održat će obećanje, makar mu to i teško bilo.

Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti da što ukrade, jer je to čovjeka nedostojno (...) Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni i gdje se sastaju nema buke i vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju. [9]   

Gostoprimstvo Bošnjaka, kao njihovu sjajnu karakternu crtu, istakao je čak i Jovan Cvijić, srpski naučnik koji, inače, s pozicija velikosrpstva negira bošnjački nacionalni identitet:

“ [Po] gostoljubivosti, srdačnosti i ljubaznosti ne samo da ne izostaju od hrišćana nego ih, uopće uzevši, nadmašuju, i to je osobina muhamedanske [bošnjačke] vlastele i seljaka. Goste bi na dlanu nosio; krvi bi mu utočio. Ni siromašniji neće primiti novčanu nagradu. Nema stvari, izgleda, koju gostu i prijatelju neće moći izvršiti.”[10]  

Temelj karaktera Bošnjaka predstavlja porodični odgoj u kojem je majka Bošnjakinja imala i još ima ključnu ulogu. Od najranijeg doba Bošnjaci od tihih ali snažnih majki uče o dobroti, sevapu, sramoti, grijehu, gostoprimstvu, praštanju, milosrđu i blagosti.[11] Svo dobro koje islam preporučuje i zlo koje zabranjuje majčinim nastojanjem, najčešće učenjem kroz lični primjer, usađuje se u dušu Bošnjaka postajući njegov karakter i vrijednost koju će on u amanet prenijeti na svoju djecu.[12]

______________________________________________________ 

[1] Salih H. Alić, „Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema manihejstvu“, Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja, Skopje, 1982, str. 153-193. 

[2] Ismet Dizdarević, „Naravi Bošnjaka: Izvorna osobenost i široka otvorenost“, Znakovi vremena, vol. 7, Sarajevo, 2004, str. 215.

[3] Ismet Dizdarević, „Naravi Bošnjaka..., str. 217–218.

[4] Tone Bringa, Biti musliman na bosanski način – Identitet i zajednica u jednom srednjobosanskom selu, Šahinpašić, Sarajevo / Zagreb, 2009, str. 241.

[5] Muhamed Filipović, „Nekoliko primjedbi uz temu 'Karakterologija bosanskohercegovačkih muslimana-Bošnjaka'“, Znakovi vremena, vol. 7, Sarajevo, 2004, str. 205.

[6] Navedeno prema: Uzeir Bavčić, „Determinante etničke posebnosti bosanskih muslimana u esejima Ahmeda Muradbegovića“, Anali GHB, knj. VII–VIII, Sarajevo, 1996, str. 401.

[7] Robert Michel „Mostar 1908 (s fotografskim snimcima Wilhelma Wienera)“ u: „Zemlja ćeifa i kismeta – Strani putopisci o Bosni i Hercegovini“, Behar-časopis za kulturu i društvena pitanja, god. XXI, KDBH, Preporod, Zagreb, 2012, str. 92.

[8] Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko – putovanja Henrika Rennera, s drugog njemačkog izdanja preveo Isa Velikanović, Mitrovica 1900, str. 86.

[9] Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, drugo izdanje, Sarajevo, 1907, str. 10-15.

[10] Jovan Cvijić Ivo Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima, Prosveta, Beograd, 1988, str. 59.

[11] Nusret Voloder, „Tradicionalni feministički odgoj bosansko-hercegovačkih muslimana“, Muallim, br. 47, Sarajevo, 1996, str. 15.

[12] Tekst predstavlja dio šire studije pod naslovom Bošnjačko življenje islama.

(Preporod.info)