Šušnica: Dodik neće sam stati

- Dodik neće sam stati, on se mora zaustaviti - kaže u razgovoru za Preporod Srđan Šušnica, koji je prije dvije godine bio primoran napustiti rodnu Banju Luku zbog učestalih prijetnji smrću koje su upućivane njemu i njegovoj porodici.

Razgovarao: Mirnes Kovač

Preporod: Situacija se u našoj zemlji od Vašeg odlaska u neku vrstu “sigurnosnog egzila” nije znatno promijenila. Štaviše, stanje se pogoršalo po pitanju slobode i sigurnosti. Zato predlažem da krenemo od najnovijih dešavanja. Nedavno je u Banjoj Luci održan protest opozicije u RS-u. Politička situacija eskalira iz dana u dan, a posebno posljednjim najavama Dodikovog režima?

Šušnica: Situacija i procesi u Bosni i Hercegovini se nisu promijenili već samo eskalirali u krizu koja prijeti kolapsom i onako već urušenog Dejtonskog, odnosno, Pariskog mirovnog sporazuma i dezintegracijom državne suverenosti, a možda i teritorijalnog integriteta BiH. Milorad Dodik u koordinaciji s „prijateljima“ izvana, iskorištava sve što su mu beogradska politika, rat i genocid 1990-ih ostavili u amanet, i evo već 15 godina, korak po korak, dovodi političko i faktičko stanje u BiH u 1995. godinu.

Dejton je imao izvanredan trenutni efekat - zaustavio je rat i donosio je izvjesni napredak dok je postojao jači uticaj zapadnih demokratija i liberalnih društava. Ali od kada su (neo)liberalizam, demokratija, globalne pozicije i saradnja najuticajnijih država Zapada u ozbiljnoj krizi i od kada regionom dominiraju politički, ekonomski i vojni uticaji hibridnih diktatura poput ruske i kineske, Dejton je postao ne luđačka košulja, već kovčeg BiH.

U real-političkom smislu, ništa nema prirodnije od toga što je pansrpska politika zavničnog Beograda spremno dočekala i iskoristila evropsku desnicu, islamofobiju, „Trampizam“ i ruske strateške interese na Balkanu da eskalira pitanje „statusa“ RS i razara BiH. Zar ne? Sve im se posložilo i oni to posmatraju kao istorijsku šansu, sad ili nikada. I tu nije problem Dodik. Da nije on, bio bi neko drugi. Problem je što Zapad, vodeći se percepcijom rata kao „građanskog“ sa „stranama u sukobu“, u Bosni nije ostavio da djeluje neka pacifizirana zajednica bosanskih Srba, već ona stara devetojanuarska tvorevina pansrbizma i genocida.

Novi vrli „srpski svet“

Preporod: Kako ocjenjujete političku situaciju u ovom bh. entitetu, te generalno u Bosni i Hercegovini?

Šušnica: Dodikov režim i eskalacija krize u BiH su posljedice i bezidejne i potkupljive opozicije u entitetu RS, koja se nadmeće u pansrpskom kleronacionalizmu s Dodikom. To se vidjelo i na posljednjem protestnom skupu opozicije za koji ste me pitali. Mladi gradonačelnik Banje Luke, je opet „ukrao“ proteste kada je za njihovu „himnu“ inaugurisao adaptirani četnički pjesmuljak. Vjerovatno ni on sam često nije svjestan koliko su ultranacionalističke, rasističke i mrzilačke njegove izjave i stavovi. To je naprosto rezultat odrastanja u „paralelnoj svarnosti“ koja je sada postala politički rijaliti. Taj fenomen je u psihijatrijskoj struci, odnedavno dobio naziv „Trumanov sindrom“ i prilično je kompleksan. Veliko je pitanje da li ozbiljni ljudi unutar opozicije žele ili mogu da shvate da Dodika neće pobijediti „četništvom“ i „pansrbizmom“ i da ukoliko oni njega ne otjeraju s vlasti, on će njih otjerati u rat. Oni moraju prestati biti još jedna od 50 nijansi (veliko)srpstva, ili još jedna iteracija Dodikovog režima. Dodik neće sam stati, on se mora zaustaviti.

Sva bezidejnost opozicije staje u slogan protesta - „Slobodna Srpska“. Od koga je to slobodna Srpska? Od Bošnjaka, bosanskih Hrvata, a sve više i od bosanskih Srba!? Slobodna od djece koja se sve manje rađaju!? Slobodna od drugačije mislećih!?

Slobodan je prevashodno građanin, a svi ostali kolektiviteti od grupe građana koja na stajalištu čeka autobus do vjerske ili nacionalne zajednice, nameću što racionalna što iracionalna ograničenje te slobode. Za mene lično sintagma „slobodna Srpska“ je oksimoron. Da bi nastala, „Republika Srpska“ je slobodu čovjeka anihilirala koncentracionim logorima, masovnim egzekucijama, masovnim grobnicama svih nepodobnih. A onim podobnim je slobodu oduzela tako što ih je radikalizirala i mobilizirala protiv komšija, tako što ih je slala da zaludno ginu u uniformama VSR po tuđim selima i zavičajima. A zbog čega? Za interese Miloševića, Karadžića, Krajišnika, Plavšićke, Koljevića, prateće ratnoprofiterske oligarhije i radikalnog klera Crkve Srbije. Za interese beogradske čaršije.

Danas Dodikov i Vučićev režim na varvarskim temeljima RS-a brižljivo nadograđuju novi vrli „srpski svet“, dok s vizijom Ćosićevog „preimućstva civilizacijske zaostalosti“ svoje građane drže na aparatima, taman toliko da ne umru a da mogu glasati ili poginuti za samostalnost „Srpske“ i za bolji život u ruskoj guberniji Srbiji. Tamo gdje ima „Srpske“ i „jake Srbije“ nema slobode. To su loši i potrošeni brendovi koji troše ljude i živote a ne nude ništa emancipatorno zauzvrat.

Preporod: Općenito u Bosni i Hercegovini, već nekoliko mjeseci traje jedna vrsta blokada državnih institucija, posebno od odluke bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka o dopunama Kaznenog zakona BiH, kojima se kažnjavaju podsticanje na mržnju, te negiranje genocida i drugih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, a zatim i odluke Ustavnog suda BiH o vlasništvu nad šumama? Svjedoci smo, blokiranje institucija je jedna vrsta permanentne politike režima Milorada Dodika. Koliko je zapravo Dejtonski okvirni, odnosno, Pariski mirovni sporazum u posljednjih deset godina istrošen i već urušen?

Šušnica: Duh vremena sve brže nagriza Dejtonski sporazum, i ne samo njega. Kriza međunarodnog liberalnog multilateralnog poretka je učinila da mnoge referentne tačke međunarodnog javnog prava i poretka od značaja za mir u BiH i regionu gube snagu i domet. Zato su tako česti i bit će sve češći pozivi na promjene granica, kontraverzni non-pejperi i ataci na suverene multietničke države, poput BiH i Crne Gore. Uzmimo samo nekoliko primjera iz Dejtonskog sporazuma.

Sve strane, uključujući i Srbiju, obavezale su se na regionalnu saradnju u oblasti sigurnosti, na kontrolu naoružanja, na izbjegavanje trke u naoružavanju te da će svoje vojne snage držati na najnižem nivou naoružanja dizajniranom prema veličini populacije, postojećim vojnim efektivima i isključivo odbrambenim potrebama. Sve s ciljem izgradnje povjerenja, postizanja izbalansiranog nivoa odbrambenih snaga u regionu i sprečavanje ponavljanja sukoba. A sada pogledajmo koliko se samo Srbija brzo naoružala i koliki obim vojno-tehničkog razvoja i saradnje ostvaruje s Rusijom i Kinom. Zašto je jedna skromna ekonomija i jedna od najsiromašnijih zemalja evropske periferije u posljednje 4 godine uložila 5 milijardi USD u naoružavanje vojske i policije, u razvoj namjenske industrije i vojne vježbe? Ko će to da napadne Srbiju, od koga se to Srbija brani? Srbija je najmasovnije i najsavremenije naoružana postjugoslvenska država i njeni kapaciteti su dimenzionirani ne samo za odbranu Srbije, već na odbranu Srba svih i svuda u njenom orkuženju.

Sporazum je obavezao sve strane da ne prijete silom, da ne upotrebljavaju silu ili da na bilo koji drugi način ne provode akcije protiv teritorijalnog integriteta, suvereniteta i nezavisnosti BiH ili bilo koje druge države. Kako se ova obaveza Srbije uklapa u njenu nedavnu demonstraciju vojne sile na sjeveru Kosova? Ovom vojnom eskalacijom zaprijećeno je ratom ne samo Kosovu, već svim susjedima, ali i KFOR-u i NATO savezu. Kako se u ovo uklapaju prijetnje Dodika da će osnovati entitetsku vojsku i nasilnim sredstvima blokirati kasarne Oružanih snaga BiH i izbaciti osoblje državnih institucija iz RS ili trend naoružavanja i militarizacije policije RS?

Kako se u Dejtonsku obavezu da se uzdržava od uvođenja stranih i nelokalnih oružanih snaga na teritoriju BiH, što obuhvata i savjetnike, borce za slobodu, nastavno osoblje i dobrovoljce, uklapa činjenica da je režim u RS izrežirao ilegalno iskrcavanje kompletne ruske vojne formacije na aerodrom kod Banje Luke a koji su neprijavljenim i prikrivenim vojnim letom stigli u Banju Luku iz Rusije preko Beograda? Prema dejtonskom sporazumu ovaj vojni let je morao imati izričitu dozvolu i komande EUFOR-a u BiH koji je imao svako pravo da izvrši inspekcijski uvid i spriječi ili dolazak aviona ili kretanje ruskih vojnika po RS-u. Ali nisu i neće to činiti ni u budućnosti. Da ne idemo dalje, ovo dovoljno ilustruje koliko je dejtonski sporazum već urušen. Zato ovu krizu treba čitati u kontekstu nasilne promjene Dejtonskog sporazuma. I Dodik i Vučić, svako na svoj način poručuju: prijetit ćemo upotrebom sile i ratom, činit ćemo nasrtaje na državnu suverenost i teritorijalni integritet BiH dok nam ne udovoljite i ne proglasite RS državom. Ništa se tu ne dešava van dokumenta kolokvijalno poznatog kao „Memorandum II“.

Vučićeve zamke i trgovina genocidima?

Preporod: Šta će ovi potezi konkretno značiti na terenu?

Šušnica: Dodik protivustavnim zakonima samo produbljuje ovu krizu Dejtona i pokušava uzurpirati državni suverenitet BiH nad imovinom i resursima ili pravo na samoopredijeljenje o državotvornim pitanjima ili državnu suverenost i ovlaštenja. Zakonom kojim se derogira državni zakon o zabrani negiranja genocida pokušava se derogirati i prekrojiti volja državnog propisa i na konfliktan način urediti isto pitanje samo za područje RS-a. To je i uzurpacija ovlaštenja i izlazak van pravnog sistema BiH. Zakon o lijekovima RS je već ozbiljniji nivo napada na ustavni poredak kojim se uzurpira mandat suverene države i pripisuje ih se jednom nedržavnom subjektu.

Cijeli taj proces može se zbirno posmatrati kao nasilno raskidanje ustavnopravnih veza s BiH i osvajanja sopstvene državne suverenosti. To je puzajuće osamostaljenje (podržavljivanje) a možda i puzajuća secesija RS i konkretan uvod u moguću oružanu pobunu. Mišljena sam da tu već postoji stepen osnovane sumnje da su ili započeta ili se pripremaju teška krivična djela protiv države i ustavnog poretka BiH.

Ovim eskalacijama krize svakog novog mjeseca se kreira jedna „nova normalnost“ u kojoj postaje „normalno“ da se dio po dio državne suverenosti preispituje, osporava, otvara za „nove dogovore“ ili retorički i pravno uzurpira. Iako je sve što se nameće kao „tema za dogovor“ – šume, zemljište, oružane snaga i druge – već odavno zacementirano kao suverenitet BiH. Nameće se „novi dogovor“ o statusnim pitanjima i državnom suverenitetu zbog kojih su već jednom i zaludno padale glave po Bosni. Derogaciju Dejtona, Dodik uz saučesništvo zvaničnog Beograda i Kremlja radi pod ciničnom egidom „vraćanja na izvorni Dejton“. Nije to vraćanje na izvorni Dejton, već na izvorni 9. januar.

Vizionari varvarstva

Danas čujemo nove ratne pokliče i prijetnje Milorada Dodika koji „vizionarstvom“ naziva genocid i druge zločine etničkog čišćenja koji su gore pomenuti „stvaraoci“ počinili u ime stvaranja RS. Ako su velikosrpski žreci i politički lider 1990-tih u ičemu bili vizionari, onda su bili „vizionari varvarstva“.

Preporod: Dugi niz godina Dodik za ovu politiku blokiranja dobija podršku iz Srbije, prvenstveno od predsjednika Aleksandra Vučića i njegovih istaknutijih saradnika, ali i od strane SPC.

Šušnica: Pa pogledajte samo izjave ruskog ambasadora Kalabuhova koji je Dodikove secesionističke eskalacije dočekao izjavom da „zajedničke snage nisu predviđene Dejtonskim sporazumom“, da je „RS dala pristanak (za uspostavljanje oružanih snaga BiH) zbog masovnog pritiska vanjskih čimbenika“, te je dodao da bi se „o ovom i drugim problemima koji postoje moglo razgovarati u okviru dijaloga unutar BiH“. Predsjednik Srbije je dao izjavu koja je klonirani ruski stav da „sve što se dogovore tri konstitutivna naroda podržat ćemo, a sve što je suprotno tome nećemo podržati“. To je upravo na fonu razlabljivanja državne strukture BiH i nametanja „novih dogovora“. Čujte, profesor Daniel Serwer je nedavno izjavio da je predsjednik Vučić kameleon, a Srbija pod njim dugoročno izgubljena za Zapad. Kao ni prema Zapadu, predsjednik Srbije nije iskren ni prema BiH, niti prema Bošnjacima, a svaki njegov poziv na „dogovor naroda“, je ustvari poziv ili na nove prijetnje ili na novi „dogovor“ u kojem BiH više nije jedinstvena država.

Posljednji njegov poziv na tobožno historijsko pomirenje Bošnjaka i Srba kroz uzajamno usvajanje rezolucija o genocidu u Jasenovcu i genocidu u Srebrenici u parlamentima Srbije i BiH je etički i principijelno morbidan. Vučić nudi „trgovinu“ genocidima kao rješenje. Pazite, molim vas, to dolazi od čovjeka koji je svojim jezikom, mirkofonom i rukama, bio dio udruženog zločinačkog poduhvata i u Hrvatskoj i u BiH, i koji je sada otjelovljenje radikalske i militantne Srbije koja negira genocid i glorificira rat i ratne zločine. Iskoristit ću pjesničku slobodu i reći – prvo se zaklao narod, pa ga se stavilo u talačku situaciju, a sada veliki mag katarze nudi zaklanom narodu da za uslugu priznanje nečega u čemu je i on ideološki učestvovao, pristane da bude getoiziran i palestiniziran i uđe u mračni zagrljaj do zuba naoružane Srbije. Drugo, on ovakvom trgovinom genocidima stavlja Bošnjacima i Bosancima etiketu počinioca genocida nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Kao da je jedan narod, a ne zločinačka NDH, počinio genocid nad Srbima, pa sada eto oni su TI koji trebaju da ga priznaju. Ovaj poziv je još jedan zamka koja vodi ka Vučićevoj „zoni novog dogovora“.

Svetosavsko pravosljavlje se duboko kosi sa hrišćanskim učenjem

Mislim da SPC nikada nije bila toliko izolovana i odsječena od hrišćanske misli kao danas. Ona je zaista lišena dubljih teoloških i filozofskih slojeva i promišljanja. Ako ona i postoje, brzo iscure ili se zatome i ostanu na margini. Porifirije se ponaša kao vođa političko-vjerskog kulta i promotor neke lokalne new-age pseudohrišćanske crkve, a ne kao čuvar i misionar Hristove poruke i član jedne svjetske ekumenske vaseljenske crkve. U svom najbenignijem izdanju Crkva Srbije se svela na EPP, dobar marketing i promociju „srpskog sveta“ i Vučićevog režima kao garanta mira i stabilnosti i dobrog susjeda. U svom najgorem izdanju ona je ubojito oružje i polutajna struktura za viktimizaciju i radikalizaciju masa i za makijavelističko provođenje sigurnosnih i vanjskopolitičkih aktivnosti i ciljeva Srbije u susjednim zemljama. Porfirije utjelovljuje oba ova lica Vučićeve Crkve Srbije. On je maneken u mantiji „srpskog sveta“ koji se ne libi vojnih desanata. Dio razloga leži u novoj ideološkoj doktrini SPC-a svetosavskom pravoslavlju koje je potpuno zatomilo „hristolikost“ SPC-a kao crkve. Ko se bavi hrišćanskom teološkom mišlju prepoznat će da se svetosavsko pravosljavlje duboko kose s hrišćanskim učenjem. U pitanju je jeres idolatrije, jer se Hrist zamjenjuje svetosavskim idolom, Hristov zavjet se zamjenjuje kosovskim zavjetom, a Hristovo stradanje zatomljuje stradanjem kosovskih mučenika prije svih „svetog cara Lazara“. Relativno i prolazno se apsolutizira i divizinira, klanja se idolima a ne Hristu. Drugo, ovdje se radi o vjerskom filetizmu koji je doveden do nivoa jeresi i apsolutnosti, gdje na postjugoslovenskom prostoru ne postoji pravoslavlje izvan srpstva, a globalno ne postoji pravoslavlje izvan panslavizma pod vodstvom Moskve kao „trećeg Rima“. Unutar ove dvije jeresi Crkva Srbije u sebe uvlači ili oko sebe stvara opskurne i brojne kleronacionalističke organizacije, omladinska udruženja, udruženja zavjetnika i slične grupe vjerskih fundamentalista.

U SPC nema priznavanja niti pokajanja za zločine počinjene u ime srpstva

Preporod: Očekivalo se da će se dolaskom novog patrijarha Porfirija na tron SPC, stanje međuvjerskog dijaloga u našem regionu poboljšati s obzirom na njegovu dosadašnju ulogu i misiju. Kako ocjenjujete ulogu SPC i novog patrijarha kada su u pitanju odnosi Srbije s regionom? Koja je uloga SPC u ovom novom konceptu „srpskog sveta“ kojeg promoviraju srpski nacionalisti?

Šušnica: Nažalost, s novim patrijarhom Crkve Srbije neće doći do deradikalizacije narativa i povlačenja klera i crkve iz aktivnog političkog života. Patrijarhj Porfirije je lojalniji predsjedniku Srbije nego Isusu Hristu. On je poziciju patrijarha i crkve bez zadrške podredio politikama i praksama režima u Beogradu i ponaša se kao frontman vanjske politike Srbije i „srpskog sveta“. Primjeri su brojni. Najevidentniji je agresivno ustoličenje mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori – to simboličko pokoravanje Cetinja kao identitatrnog, državotvornog i vjerskog jezgra Crnogoraca i nezavisnosti države Crne Gore. Pazite poglavar hrišćanske crkve učestvuje u vojnom desantu, uz salve uvreda na račun građana i države Crne Gore iznijetih i lično i preko svojih episkopa. Nakon „poruka mira“ u Sarajevu, gdje nije ni pomenuo žrtve opsade tog grada, patrijarh izjavljuje da ne zna čega je Dodik predsjednik i da je Dodik predsjednik „ničega“. Cinične provokacije i uvrede Porfirija i njegovih episkopskih trbuhozboraca se smjenjuju s izjavama i nastupima učinjenim u nekom pseudopacifističkom zanosu. Porfirije pokazuje dva lica jer predsjednik i vanjska politika Srbije imaju dva lica.

Za vrijeme suverene vladavine frakcije „justinijanovaca“, radikalnih svetosavkih kleronacionalista, predovđenih Irinejem Bulovićem i sada već pokojnim episkopima Amfilohijem, Atanasijem i Artemijem 1990-ih, SPC je imala ambivalentni odnos prema Miloševiću. Dok je ovaj državnim aparatom Srbije i pobunjeničkih tvorevina gazio Hrvatsku i BiH, ubijao i protjerivao nesrpsko stanovništvo, pravio veliku Srbiju imao je podršku unutar SPC-a. Čim je Milošević počeo da se izvlači iz rata i parafira mirovne sporazume, SPC ga je prozvala komunističkim diktatorom, sasluživala u njegovom rušenju i tražila još radikalnije izvođače velikosrpskih radova, koje je uvijek nalazila u Karadžićevom režimu u RS. Možete li vi zamisliti da se Porfirije pobuni protiv predsjednika Vučića?

Preporod: Kada je riječ o SPC i odnosima u ovoj crkvi, voljeli bismo da čujemo Vašu generalnu procjenu o kretanjima i promjenama u ovoj organizaciji. Ima li naznaka da će se u SPC desiti neke promjene, ponajprije u odnosu prema političkim pitanjima, državi i naciji?

Šušnica: Dejtonski mirovni sporazum, reintegraciju pobunjeničke RSK u ustavni poredak Hrvatske, vojnu kapitulaciju i nezavisnost Kosova i presude Haškog tribunala, SPC nikada nije željela i uspjela doživjeti kao momente otrežnjenja i katarze, kao razlog da sagleda i sopstvenu ulogu i odgovornost za stradanje bosanskih, hrvatskih i kosovskih Srba. Ne! U SPC nema priznavanja niti pokajanja za zločine i žrtve počinjene u ime srpstva, a u kojima je i ona činosadejstvovala i kao crkva i kao kler. Vjerske vođe SPC-a i dan danas posljedice ratova 1990-ih posmatraju kao da su oni vojni zapovjednici i stratezi i doživljavaju ih kao veliki poraz i poniženje. Srbija je jedina zemlja gdje i popovi i pjesnici i generali isto promišljaju.

Naracije i emocije „mučeništva“, „poniženosti nacije“, „srpskog naroda kao vječne žrtve“ i „osvete neprijateljima“ SPC je fanatično širila među svim Srbima posljednjih 20 godina. Na tim sentimentima je danas izgrađena jedna nova generacija, novi mainstream klerofundamentalista, popova-padobranaca, new-age-ovskih fantazera. I među klerom i među vjernicima.

SPC se i uspješno prilagodila trendovima profanizacije i otvorenosti crkve za različita post-postmoderna pseudohrišćanska i nehrišćanska vjerovanja. Ona uspjeva u sebe usisati jako puno savremenih fenomena koji egzistiraju u okvirima sujevjerja, pučke religioznosti, savremenih teorija zavjere, internet kultova i new age pokreta. To je posebno bilo vidljivo na litijaškim protestima Crkve Srbije u Crnoj Gori gdje su se antivakseri, harpovci i poklonici drugih teorija zavjere stopili zajedno sa SPC i organizacijama svetosavskog kleronacionalizma u jedan litijaški pokret, koji je iznjedrio i premijera i vladu te zemlje.

Ruski dragulji na Balkanu

Mislim da su novi oružani sukobi mogući. Rusija nije toliko daleko, ratoborna je i prema onom što radi u crnomorskom bazenu spremna je na najgore scenarije. Balkan je njoj zaleđe NATO država i izuzetno vojno-strateški značajnog crnomorskog bazena gdje Rusija praktikuje vrlo ratoborne i agresivne pristupe. U tom smislu ne treba imati iluzije da su i RS i Srbija dragulji među vanjskopolitičkim resursima Rusije.

Za Rusiju su RS i nemirna Bosna neprocjenjivi

Preporod: Mogu li se praviti paralele s 1990-im, budući da mnogi analitičari političkih zbivanja u našem regionu to već čine. Dodik je, pobrojali su, već oko 40 puta javno spominjao odcjepljenje RS, ali uvijek uz naglasak da će to biti „mirnim putem.“ Da li postoji mogućnost mirne disolucije Bosne i Hercegovine? Da li se, po Vama, mogu desiti vojni sukobi?

Šušnica: Pa čujte, ako treba tražiti sličnosti s 1990-im treba ih naći upravo u metodu koji su tada koristili Srbija, JNA i pobunjenička RS – oružana pobuna, uzurpacija vlasti i državni udar te promjena faktičkog i (pseudo)pravnog stanja na terenu, pravno-političko osamostaljivanje i zauzimanje teritorije uz provođenje sistemskog genocida, internacionalizaciju krize i vođenje pregovora. Razlika je što danas već imamo etnoteritorijalno zaokruženu i genocidom od nesrba očišćenu tvorevinu, te je danas akcenat na internacionalizaciji krize i nametanju novih pregovora kako bi se ta tvorevina i zvanično proglasila državom ili kako bi se stvorila treća etnoteritorijalna tvorevina. Većinska Srbija i vjerski lideri nazivaju RS „najmlađom srpskom državom“.

Ova kriza u BiH vodi jednoj „novoj realnosti“, za koju niko u i van BiH ne može garantovati kako i s kojim posljedicama će se završiti. Ali svi tu novu realnost osjećaju kao ponavljenje 1992. U svijesti građana RS je u proteklih 10 godina odrađen jedan pristojan state-building proces. Obični ljudi u RS su naviknuti na iluziju da je RS „država“, ali su svjesni nedovršenosti tog projekta. Čak i ne trebaš biti neki veliki srpski patriota da budeš ubjeđen da su podjela i disolucija „normalan“ tok stvari. Moćna JNA je 1990-ih stvarala kod građana i političke elite osjećaj nepobjedivosti, dok danas u RS-u prevladava svijest o vojnoj nemoći. Zato elite u Beogradu i RS i proizvode narative i mitove koji glorifikuju ratove 1990-tih i ratne zločince kao heroje. U tu svrhu se kult ličnosti predsjednika Srbije najviše izgrađuje na naoružavanju vojske i zveckanju oružjem, a građani se ubjeđuju u ekonomski snažnu, do zuba naoružanu, od Rusije i Kine podržanu „jaku Srbiju“.

Smatram da za Kremlj RS i nemirna Bosna nemaju cijenu. Interesi Moskve i Beograda su tu potpuno komplementarni. Obje ove adrese ne vide BiH u NATO savezu i doživljavaju BiH ne kao državu s jedinstvenim suverenitetom i teritorijalnim integritetom već kao uniju dvaju ili triju država. I nisu jedini. S približavanjem predsjednika Erdogana Putinovom režimu, turska vanjska politika sve više sinhronizira svoj pogled na suverenitet BiH s ovim srbijanskim i ruskim, jer Kremlj i zvanični Beograd, nasuprot EU i SAD, otvoreno podržavaju Ankaru u stavu da je nepriznati sjeverni Kipar „država“ i na insistiranju da rješenje za Kipar bude formiranje unije dvije države.

I Srbija ima sličan „argument“ za eskalaciju regionalne krize kojom uspješno povezuje „pitanje“ Kosova (sjever) i BiH (RS) i nameću razmjenu teritorija. A takvih argumenata naročito ima Rusija koja upravlja s četiri hibridna proksi sukoba i šest nepriznatih paradržavnih tvorevina u crnomorskom bazenu. Nikada u istoriji nije postojala ovolika podudarnost interesa i metoda između Moskve i Beograda. Brutalnost koju Rusija pokazuje u odnosu prema postsovjetskim državama, Srbija pokazuje prema postjugoslovenskim državama. Ono što je „ruski svet“ i Crkva Rusije za Putina, to je „srpski svet“ i Crkva Srbije za Vučića. Ruska vojna sila, prijetnje i zveckanje oružjem kao glavno vanjskopolitičko oružje kako bi postsovjetske države zadržala u svojoj orbiti Srbija već replicira u regionu i nastavit će to činiti. Ko može garantovati da neće doći do nove proksi invazije na BiH?

Presporo i preskromno reagiranje Sjedinjenih Država

Preporod: Kako ocjenjujete djelovanje i odgovor tzv. „međunarodne zajednice“, posebno SAD i EU, na politiku Srbije u regionu, od Kosova, Crne Gore, do sada Bosne i Hercegovine?

Šušnica: Politika EU, posebno Njemačke, je otovreno licemjerna prema BiH, a Bosna to nije ničim zaslužila. Oni će povlađivati Rusima i Srbiji u cilju sprečavanja bilo kakvih oružanih sukoba. Cijenu toga plaćat će balkanske države svojom suverenošću. To je „politika appeasementa“ spram nasilnika. Nisam siguran da pojedine EU države neće priznati pa i podržati osamostaljenje i podržavljenje RS ukoliko RS ostane unutar BiH organizovane kao unija država. Time bi se sačuvao teritorijalni integritet BiH do sljedećeg karambola.

Ono što je do sada isplivalo u javnost je prvo upućivalo na to da je (Mathew) Palmerov pristup da prvo „pokrpi“ odnos između Bošnjaka i bosanskih Hrvata, odnosno Sarajeva i Zagreba. Otuda su sve češći kontrapozivi Bakiru Izetbegoviću iz Beograda na nekakve „historijske“, međuetničke, međupartijske dijaloge i „dogovore“. Ali u drugom čitanju Palmerovih prijedloga izlaze vrlo uznemirijući zaključci da su SAD, zbog ratobornosti Rusije i Srbije, odustale od cjelovite suverenosti BiH i da su pristali na povezivanje „pitanja“ Kosova i BiH. Bajdenova administracija je izgleda svjesna koliko ruskog i beogradskog vrućeg kestenja oni moraju prvo povaditi iz vatre da bi je ugasili. Nemaju podršku EU i evropskih saveznika za odlučnije reagovanje koje bi vojnim prisustvom odvratilo Rusiju. Sankcije jesu snažna poluga uticaja, ali činjenica da ih još ne koriste govori mi da su svjesni da one neće imati željenog efekta. Bojim se da američka konjica dolazi presporo i preskromno u odnosu na crveni tepih koji su Srbija i Dodikov režim već prostrli po „srpskom svetu“ za doček Rusije.

Iza Dodikove drskosti i Vučićeve demonstracije sile, iza smjelosti da se cijeli region prijetnjama i ucjenama drži u talačkoj situaciji stoji jedan novi nivo samopouzdanja zvaničnog Beograda, koji je rezultat ozbiljnog vojnog arsenala Srbije i otvorene ruske vojne i svake druge podrške. Vučićev cilj je da s ovakvom piratskom politikom očuva radikalsku Srbiju i njene eksponente, tako što će u zagrljaju Rusije „prezimiti“ do promjena u Vašingtonu. Pa zamislite region sa do zuba naoružanom Vučićevom Srbijom u ruskom zagrljaju nakon što američke izbore dobije npr. Tucker Carlson ili možda opet Trump? Za taj dan se svi moramo spremiti. A i bez toga, mislim da je BiH od Zapada već stavljena pred zid – ili pristati na podjelu državne suverenosti BiH na dvije-tri države ili pristati na rat za očuvanje suvereniteta i integriteta BiH, ali bez podrške Zapada.

Slika Bosne kakvu maštaju i Beograd i Zagreb

Preporod: Koji je, po Vama, mogući domaći unutarbosanskohercegovački odgovor na ovakvo destruktivno djelovanje, posebno kada je u pitanju očigledno rušenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, koje se, uzgred rečeno, stalno zastire porukama o „povratku izvornom Dejtonu“?

Šušnica: Bosna i Hercegovina je pod opsadom i mislim da državne institucije BiH moraju pripremati i dati adekvatan sigurnosni, pravosudni i diplomatski odgovor na već učinjenu štetu, prije nego se nastavi razgovarati u bilo kom formatu. Mislim da za to postoje potrebni ustavni i zakonski okviri i ovlaštenja, unutar njih postoje adekvatni pristupi i metodi, a postoje i kapaciteti. Fokus mora biti dominantno na institucionalnom djelovanu, posebno na Ustavnom sudu BiH, Tužilaštvu BiH, Ministarstvu sigurnosti s policijskim agencijama i Ministarstvu vanjskih poslova. Fokus mora biti na prevenciji i odvraćanju od najgoreg scenarija i kroz unutrašnje sigurnosno-odbrambene mjere i kroz diplomatsku ofanzivu. Snaga odgovora leži u čvrstini i mudrosti korištenja institucija koje BiH nije imala 1992. u ovom kapacitetu.

Dosta se buke diglo oko najave Bakira Izetbegovića da ode na neformalne i vaninstitucionalne razgovore s gospodinom Vučićem. Naravno komunikacija mora da postoji ali za svaku situaciju postoje odgovarajući formati i pristupi. U ovako opsadnom stanju i opštoj histeriji, nije dobro ići na neformalne razgovore s generatorima krize, već tražiti odgovarajući institucionalni i međunarodni protokol. Ako ode, Izetbegović bi mogao upasti u onu „zonu dogovora“ i zamku Dodikove „nove normalnosti“ o kojoj sam govorio. Sve što bude rekao na tako zatvorenom sastanku bit će upotrijebljeno protiv njega i BiH. Sve što ima čuti od Vučića, već mu se dešava u državi. Svako vaninstitucionlano djelovanje dat će legitimitet svemu što RS i Beograd uz podršku Moskve sada traže od BiH, a traže previše. Ne možete pregovarati s tigrom dok mu je vaša glava u ustima.

Same teme razgovora koje forsira Vučić – bošnjačko-srpski dogovor, historijski dijalog, genocid za genocid – jesu opasne manipulacije i svođenje cijele države BiH isključivo na 5 kantona, na bošnjački korpus i na Izetbegovića ne kao državnog funkcionera i jednog od lidera države, već kao etno-vjerskog vođu i partijskog lidera. U BiH i Sarajevu već postoji jak otpor ovakvom formatu razgovora u kojem se država svodi na jedan narod, a narod na jednog vođu. To je upravo slika Bosne kakvu maštaju i Beograd i Zagreb. Predstoje olovna vremena, na šta upozoravam godinama, i teške odluke. Mislim da sve probosanske snage sada trebaju biti ujedinjene i imati što je moguće veći nivo koncenzusa.

(IIN Preporod)