Vjera nije dogma - Najopasnija je bijeda duha

Dogma je ideja koja postaje ideologija, a vjera je zavjet koji postaje emanet. Tek kad to shvatimo, odnosno kad budemo u stanju da spoznamo razliku između vjere, kao “zavjeta”, koji nas obavezuje da svjesno preuzmemo “emanet” i dogme, kao “ideje”, koja nas tjera da nesvjesno slijedimo “ideologiju”, bit će nam jasno da vjera nije dogma, već da je vjera sloboda savjesti i sloboda govora, a to je u bîti sloboda od straha i sloboda od bijede.

Dogma ili ideologija je protiv slobode savjesti i slobode govora. Dogma ograničava slobodu savjesti onome koji ima strah od onoga koji mu propisuje dogmu, ali i onaj koji propisuje dogmu ima strah od onoga koji može da napusti slijepu dogmu. U dogmatskom miljeu svi su u strahu od slobode, slobode koja ne podnosi slijepu dogmu od koje se ne vidi svjetlo zdravog razuma. To stanje dogmatskog straha proizvodi slijepu idelogiju u neslobodnom umu, koji onda ne smije da misli samim sobom, već je slijepo ovisan o mišljenju i vjerovanju drugog. Ali, nije samo strah od slobode karakteristika dogme ili ideologije. Onaj koji nije slobodan od bijede mnogo je lakši dogmatski ili ideološki plijen. Strah može biti pomiješan s poštovanjem, što kod nekih ljudi može proizvesti strahopoštovanje, kao iskren i pošten odnos prema dogmi ili ideologiji. No, iz stanja bijede ne rađa se samo strah, već se koti i laž, laž iz koje može da nikne dogmatska ili ideološka krv. Ali, stanje bijede nije samo u neimanju imanja. Stanje bijede u neimanju duha u duši i pameti u umu je najopasnija bijeda od svih. Duša koja nije slobodna od straha i um koji nije slobodan od bijede nemaju čistu vjeru, jer čista vjera je samo ona koja je slobodna od straha i koja je slobodna od bijede. Čista vjera je čista tek onda kad duša ima slobodu savjesti, a to znači da duša tada zna ko je njen Gospodar. Isto tako, čist um je čist tek onda kad je slobodan od bijede, a to znači da um tada ima slobodu govora, jer razumije Božanski govor.