Zumri Fazlić u Prijedoru ubijen sin jedinac: Samo onaj ko sam dočekuje bajrame zna kako je

- Tužni su bajrami bez najmilijih. Kada čujem da neko kaže “Doći će mi moja djeca", najteže mi padne. Srce puca. Mog Almira nema, ubili su ga zločinci, a bio mi je sin jedinac - priča za Preporod.info Zumra Fazlić.  

Nema kome da spremi bajramsku odjeću, s kim da popije bajramsku kahvu. U njenoj kući je tiho. Tihi plač majke nema ko da čuje, bolnu dušu ništa utješiti ne može. Veselje je utihlo, na njenom licu “ugasio” se osmijeh. 

- Samo onaj ko sam bajrame dočekuje zna kako je. Nema nikog da zovne mama, a ja njemu da kažem sine - kazala je Zumra, čij glas je na čas utihnuo, a zatim se začuli jecaji.  

Sin Almir (32) ubijen je 1992. godine. Prije dvije godine pronađeni su njegovi posmrtni ostatci. Zumru jedino tješi što ima mezar koji često obilazi, jer je sina ostala željna. 

- Punih 27 godina tražila sam njegove kosti po grobnicama, gdje god je koja bila otkrivena. Gledala, tražila, ali njega nije bilo. Ukopala sam ga prije dvije godine. Samo sam njega imala. Muž je preselio 2001. godine, nije dočekao da ukopa sina. Almira su pronašli na Korićanskim stijenama. Svake godine sam tamo odlazila od kako sam ga našla, bacala cvijeće sa litice. To mjesto za mene je najbolnije, ali skupim snage i odem - priča Zumra. 

Bolest i godine uzele su danak. Snagu u samoći, od kako je ostala bez svog Almira pronalazi u vjeri. 

- Teško je onoj majci koja izgubi dijete, a posebno nama majkama čiju djecu su pobili. Meni ni malo ne bi bilo žao da je moj Almir imao pušku pa pucaj i ko preživi. Onako, nevine ljude su pobili. Rečeno im je da će biti razmjena na Korićanskim stijenama. Razmijenili su ih, ali sa smrću - kaže Zumra. 

Dušu je otvorila kada se prisjetila Bajrama sa sinom jedincem.  

- S njim su bajrami bili veseli. Nije bilo kraja našoj sreći. Bili smo živi, imali smo sve na svijetu. A najviše imali sreće i zadovoljstva. Iza njega su ostali sin i kćerka. Od kako ga nema, svakog petka idem na Šehidsko mezarje, da se s njim ispričam. Najviše bih voljela da je on kod kuće svoje, da s njim svaki čas mogu govoriti. Kad dođem do mezara nazovem mu selam i kažem "Sine, evo majka došla da malo popričamo, da vidim kako si ti, jesi li dobro" - kroz plač priča Zumra.  

Kazuje da je u kući, iz koje ne izlazi često, svaki kutak na Almira podsjeća.  

- Njegova je slika pored mog kreveta, uz moju glavu gdje liježem. Čim otvorim oči pitam ga: "Sine, jesi li se naspavao", svako jutro. Mrtva usta ne govore, slika ne govori, ali šta se može. Kad mu je rođendan naručim i odnesem mu na mezar cvijeće i kažem "Evo sine majka ti umjesto torte doniejla buket cvijeća". Željna sam ga ostala. Živ čovjek ne može u zemlju. Meni je 85 godina. Voljela bih bih ga barem sanjati. Od kako je poginuo, nikad mi nije došao na san. Vjera u Allaha daje mi snage. Klanjam učim, poklanjam dove njemu…Tako dobivam snagu. Nama majkama koje smo ostale bez djece, koju su pobili, bajrami nikad ne mogu biti kao što su bili prije  - kazala je na kraju razgovora Zumra. 

Danas u Memorijalnom centru Kamičani u Kozarcu kod Prijedora klanjana je kolektivna dženaza  za 12 žrtava. Žrtve koje su ukopane ove godine u Kozarcu ubijene su 1992. godine, a njihovi posmrtni ostaci u proteklom periodu su ekshumirani iz masovnih grobnica Korićanske stijene, Tomašica, Hrastova Glavica kao i na lokalitetima Kozarac - Garevci i Jablanica - Prosara. 

(A.N./Preporod.info)