Našao sam babu, a nisam ga ni zagrlio!

Mnoštvo je tužnih srebreničkih priča koje nikada nisu ispričane, a koje sa sobom nose one detalje od kojih se ljudima "okreće želudac".

Jedna od takvih priča su sjećanja Mehdina Salihovića, koji je 1995. godine imao svega 17 godina kada je u šumama oko Srebrenice preživio pravi pakao.

U razgovoru za Preporod.info prisjetio se detalja koje, kako i sam kaže, ne priča ljudima mnogo, ali koji se jednostavno moraju pričati.

- Ta famozna Bukva, nje se najviše sjećam. Mislim da je ona ostavila pečat svakome. Tu sam preživio najtežu noć, kada sam ostao bez babe, bez amidže, kada sam prevrtao ta tijela gledajući da li mi je babo mrtav ili živ. U tom momentu kad krenu granate, pucnjava, vriska, čovjek ne zna šta će i kud će. Još kad izgubiš nekoga svoga, onda zaista bude teško. To je nemoguće opisati riječima. Ta noć mi je bio najteži momenat u životu", kaže Salihović na početku razgovora za naš portal. 

Snajper pogodio druga u glavu

Kaže da nije uspio babu ni zagrliti kada ga je našao, jer ih je jednostavno prekinula paljba sa četničkih položaja, koji su konstantno granatirali šumu.

- Ležao sam između mrtvih tijela. Jednog sam čovjeka dodirnuo i upitao ga da li on zna put dalje. Poslije sam skontao da je čovjek bio mrtav i da nije ni mogao govoriti. Jedan od težih trenutaka koje sam tu preživio bio je kada mi je ubijen jedan školski prijatelj sa kojim se znam od malih nogu. On je samo podigao glavu, dok smo prelazili jedan brežuljak, nije mogao da puže, a snajperski metak ga je pogodio direktno u glavu. Ništa mu nisam mogao, ni skloniti ga, ni ponijeti ga. Ostao je tu. Teško mi je sve to pričati. Ove stvari, stvarno, dugo nisam pričao. Rođaku Ahmedu sam ove stvari ispričao prvi put nakon 26 godina, čak sam mu površno sve pričao - kaže Salihović.

Naš sagovornik ističe da su se u šumama pojavljivali brojni nepoznati ljudi i da su ih mamili cigaretama i vodom. Tvrdi da su bili ubačeni među Srebreničane samo kako bi ih namamili agresoru, jer su i sami bili agresori i ubice.

- Jedan čovjek mi je ponudio cigarete koje su se zvale "Super". Shvatio sam da to nije naš čovjek, jer tih cigareta nije bilo kod nas, znao sam da su one iz Srbije. On mi je rekao: "Hajde ovamo momak, de zapali". Rekao sam mu da ne pušim i sklonio sam se. Pored njega je tu bilo naših pet momaka, a onda je taj čovjek jednom svom čovjeku, koji je sjedio tik pored njega, rekao:"'Evo, imamo pet riba za pecanje". Bacio je bombu na njih i onda su samo nestali. To su bili četnici sto posto, koji su se uvukli među nas. Teško sam tu scenu doživio. Sve moguće su bacali na nas. Pored mene je pala jedna granata, ali nije imala gelera. Samo me detonacija bacila, ali sam preživio. Ali, bio je neki dim i ljudi koji su udahnuli taj dim, samo su gubili svijest. Očito su to bili neki otrovi. Kada su se ljudi budili, onda su ih vjerovatno vodili prema Kravici na strijeljanje - rekao je Mehdin. 

Švedska - Srebrenica

Salihović kaže da danas ne pije tablete, ali da svakodnevno sanja sve ove scene koje je preživio. Radi se o čovjeku koji danas živi u Švedskoj, ali svaki put kada dođe u Srebrenicu itekako se probude sve te scene.

- Tada sam imao 17 godina, sada imam 43 godine. U zadnje vrijeme, možda je to i zbog godina, mnogo sanjam sve to. Živim u Švedskoj, redovno idem psihijatru. Hvala Bogu, ne pijem tablete. Stalno to sve sanjam i stalno se to sve vraća. Bude mi teško kada se vratim u Srebrenicu. Evo, i danas mi je teško ovdje, u Srebrenici. Bude teško, ali šta ćeš, subhanallah, moraš živjeti i ići dalje -  kaže na kraju razgovora za Preporod.info Mehdin Salihović, s kojim smo razgovarali odmah nakon klanjanja dženaze-namaz u Potočarima. 

(Haris Ahbabović)