Selma imala 21 dan kada joj je ubijen otac: Ukopava tri njegove kosti

Đeva Dautović danas će ukopati posmrtne ostatke muža Nezira. U kabur će spustiti tri njegove kosti. Godinama je tragala za mužem, nadala se i da će se možda jednoga dana pojaviti živ. Nada je izgubljena prije dva mjeseca kada su je iz Instituta za nestale osobe BiH nazvali i rekli da dođe na identifikaciju.  

Pronašli su tri kosti, nadlakticu desne ruke, nadkoljenicu lijeve noge i lijevo rebro. Oca Nezira Selma nije upoznala. Kada je u Srebrenici počinjen genocid u kojem je ubijen i njen otac imala je samo 21 dan. Tek je bila rođena beba. Đeva je zajedno s još hiljadama žena i djece autobusima iz zaštićene zone UN-a u Potočarima prebačena do slobodne teritorije. 

U razgovoru za Preporod.info Đeva se prisjetila zadnjeg susreta sa mužem.  

-Sjećam se da je ponoć bila prošla kada je muž došao da vidi mene i bebu. Sjedili smo u jednoj zgradi u blizini bolnice. On je Selmi koja je tek bila rođena otvarao oči da bi ona njega gledala govorio mi: "Čuvaj nam Selmu, ne puštaj je iz ruku, ja moram da idem". Tada smo se zadnji put vidjeli, zadnji put pričali - prisjeća se Đeva.  

Priča da je nakon toga kćerku Selmu uzela u naručje. Predala se vojsci, a njen muž otišao je prema šumama. Od jula 1995.godine, 26 godina iz dana u dan pitala se šta je bilo s njim.  

Zadnju nadu da je živ izgubila je prije dva mjeseca. Posmrtni ostatci pronađeni su u Kamenici, dolini sa 13 masovnih grobnica.  

- Ništa nismo znale o njemu. Prije nepuna dva mjeseca javili su mi iz Instituta da su pronašli njegove posmrtne ostatke u grobnici Gornja Kamenica. Nikakvog do sada traga nije bilo. Teško je bilo kad su mi javili da su ga pronašli. Mislim da mi je to bio najteži momenat u životu, skroz sam se bila pogubila. Ta bol se ne može opisati riječima. Ali, želja mi je bila da, ako nije živ, pronađem barem jednu kost i ukopam, da mu moja Selma barem može otići na mezar i proučiti Fatihu. Sretna sam da sam doživjela da ga nakon toliko vremena ukopam. Ali, nisam imala snage da idem da ga identifikujem. Nisam smjela to da gledam. Srce ne bi izdržalo da vidim te tri kosti. Za to čovjek nema snage. Kćerka i ja smo samo ispotpisivale papire. Pronašli su nadlakticu desne ruke, natkoljenicu lijeve noge i jedno lijevo rebro. Ništa više nije nađeno. Kada čitavog čovjeka vidite na slici, a sada samo tri kosti se kopaju, to je teško. Prebolno, pretužno. Nemam drugog izbora nego da ukopam to što sam našla, jer niko ne garantuje da ću pronaći više ijednu kost - ističe Dautović. 

Đeva je bez muža ostala sa 21 godinu, a Selma bez babe, iako je bila stara svega 21 dan. U braku sa Nezirom bila je nepune tri godine.  

- Nismo dugo bili skupa. Moj muž je nesretnim slučajem bio ranjen, helikopterom je prebačen u Tuzlu. Kada je bio bolje, zbog mene se vratio u Srebrenicu. To mi je najteže ovih godina padalo. Sebe sam krivila zbog toga, ali da on meni nije došao, ja bih otišla šumom. Možda bih ja poginula. On je meni došao šumama. Sada ga nema. Svih ovih godina trudila sam se da Selmi budem i otac i majka. I ponosna sam na nju. Selma je završila fakultet, sretno je udata. Imam dvije unuke - priča ona.

Ističe da će Nezir u Memorijanom centru Potočari biti ukopan pored oca, koji je također ubijen u ovom gradu.  

- Otac mu je u Potočarima ukopan 2005.godine. Pored njega ostavljeno je bilo mjesto za Nezira - dodaje Đeva, koja ne zna još uvijek ko će ga u mezar spustiti. Očekuje da će to biti neko od preživjelih članova porodice i zet. 

Đeva priča kako nije vjerovala da će iz Srebrenice izaći živa.  

- Kada sam se predala majkama s malim bebama nudili su da nas puste. Imala sam sestru, moj sestrić je imao nepune četiri godine. Nisam htjela da idem bez nje. Vojnici koji su tu bili nisu nam vjerovali da su to naša djeca. Neki su nas zbog toga maltretirali. Da bi se uvjerili da je Selma moje dijete odveli su me u jednu sobu i rekli mi da je podojim. Uradila sam to. Izgubila sam strah. Vidjela sam da ljude zarobljavaju, ubijaju, da odvode. Predala sam se bila. Svjedeno mi je bilo sve. Nisam vjerovala da ćemo preživjeti. Ali, kada sam je podojila uveli su mene i moju sestru u prvi autobus. Majci nisu dali da idu s nama. S njoj je ostala najmlađa sestri koja je bila 1981.godište. Spasile smo se Allahovom voljom - ističe ona.  

Strahote koje je gledala, sav taj bol, patnju, torturu koju je doživjela na nju su ostavile teške posljedice. Njeno zdravlje je narušeno.  

-Kada sam došla na slobodnu teritorij razbolila sam se. Psihički sam sve teško podnosila, samo sam plakala, držala sliku od muža, gledala moju Selmu, nisam spavala, nisam jela. Onda mi se Selma mi razbolila, 21 dan sam bila u bolnici, imala je upalu pluća, jedva je preživjela. Niko nije znao za mene. Kad Selmi pričam o ocu kažem joj da je imala dobrog oca, da na njega može biti ponosna. Identična je kao otac. Selmu mi je ostavio da me podsjeća na njega - kaže na kraju razgovora Đeva. 

(A.N./Preporo.info)