Fahrudin Muminović je preživio strijeljanje, a danas se prečesto osjeća usamljenim i zaboravljenim

Svaka godišnjica genocida u Srebrenici iznova otvara tužne i bolne priče, pa i onu Fahrudina Muminovića iz Bratunca, koji je preživio strijeljanje, izgubivši oca koji se u tom trenutku nalazio pored njega.

Božijim emerom je preživio, je a u tome mu je uspio i jedan doktor, koji ga je izvukao i odveo u bolnicu na liječenje. 

Za naš portal govorio je o onome što se dogodilo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, te trenutaka koji ga, kako i sam kaže, i danas redovno proganjaju.

- Otac i ja smo bili u kući, stigao sam do prozora i vidim jednog našeg čovjeka kako ide iz šume i viče: "Ljudi, eto idu četnici". Otac mi je rekao da se sakrijem ispod kreveta, a kasnije su došli i našli su nas u kući. Potom su nas izveli napolje, svezali nam bijele trake preko očiju i onda smo ušli u kamion. Bilo je još mnogo ljudi. Meni je tokom vožnje spao taj povez, a onda mi ga je jedan četnik ponovo zavezao i jako stegao. Potom smo došli do mjesta gdje smo trebali biti strijeljani - prisjeća se Fahrudin.

Spasio ga nepoznati doktor

- Naredili su nam da legnemo i onda su sve pobili. Ja sam jedini koji je preživio. Meni je jedan doktor spasio život. Kako sam ležao, dok su pucali na nas, ja sam slučajno podigao glavu i vidio sam bijeli džip. Doktor je došao i rekao: "Dajte meni tog momka". On me kasnije odvezao u bolnicu u Zvornik, gdje su mi ušivali nogu i ruku. Imam danas i dalje tih ožiljaka, ništa nije prošlo, i dalje sve stoji na ruci i nozi - kaže Fahrudin.

Za njega je prije tri godine pokrenuta velika akcija. Skupljeno mu je oko 200 hiljada KM, a napravljena mu je i kuća.

Kaže da danas ne može podići taj novac kada želi, jer je takvo pravilo, da mu Centar za socijalni rad dodjeljuje sakupljeni novac samo kada mu je on, zaista, neophodan.

Trzaji tokom spavanja

Ističe da se prečesto osjeća usamljeno, te da ga ljudi slabo posjećuju, a da ga posjete uvijek obraduju.

- Neka ste me nazvali i drago mi je da ste me nazvali. Ljudi me danas nešto slabije posjećuju, a iskreno, i ja se ponekad osjećam kao da sam zaboravljen. Socijalna služba u Živinicama mi je rekla da taj novac, koji se sakupio za mene, mogu uzeti samo kada nešto moram da kupim, kada mi je nešto prijeko potrebno, a da mi je mimo toga zabranjeno podizanje istog. Kada je u pitanju godišnjica koja ide, uvijek se u tim danima osjećam tužno i žalosno - kaže Muminović.

Poručuje da teško noću spava, da se često budi, te da ga danas znaju, zbog svega što je preživio, uplašiti i najmanje sitnice.

- I dalje mi je sve u glavi oko toga što sam preživio. I dan danas se trzam prilikom spavanja, a to me zna probuditi. To mi se često dešava i uvijek me to probudi. Plašim se svega. Neko me potapša po ramenu, ja se uplašim. Jednostavno mi je to ostalo nakon rata - kaže na kraju razgovora za Preporod.info Fahrudin Muminović.

(Haris Ahbabović/Preporod.info)