Tužitelji Haškog tribunala na Putu spasa Potočari-Nezuk

Oko trideset učesnika ovog Marša spasa prošli su taj krvavi put dug 100 kilometara od 28. maja do 1. juna idući pješke od Potočara preko Budaka, Šušnjara, Jaglića, Ravnih Buljima, Kameničkog brda, Burnica, Mravinjaca, Đuguma, Kaldrmice, Cerske, Udrča, Gloda, Bakrača, Donje Kamenice, Jošanice, Liplja, Snagove, Crnog Vrha, Parloga i Baljkovica do Nezuka.

Bilo je to prvi put da neko nakon agresije '92.-'95. u BiH ide na ovaj marš iz pravca kojim su u julu 1995. išli Srebreničani i drugi Podrinjci Bošnjaci tražeći spas od pogubljenja u „zaštićenoj enklavi UN-a Srebrenici i Žepi.

20 godina žele da pređu Put spasa

„Ideja o tome da pođemo na ovaj marš datira još od prije 20 godina. Sve do sada nismo uspijevali uskladiti slobodno vrijeme da to i provedemo u djelo. I opet su mnogi koji su željeli poći sa nama zbog obaveza ostali“, kazao nam je bivši istražitelj Haškog tribunala Jean-Rene Ruez.

Ruez je bio prvi istražitelj Haškog tribunala kome pripadaju ogromne zasluge za otkrivanje i dokazivanje istine o srebreničkom genocidu. Zahvaljući dokaznom materijalu koji je on prikupio tokom rada za Haški tribunal podignute su optužnice protiv zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića 1995. godine, kao i drugih osuđenih za srebrenički genocid. „Bilo je teško, ali me je vodilo to da se otkrije istina, da ima dovoljno dokaza koji će poslužiti tužiocima da zločince krivično gone i da ih sudije osude“, kaže Ruez.

Munira Subašić sa Jean Rene Ruezom

On je počeo da radi za Haški tribunal u aprilu 1995., a u julu iste godine kada je stigao u Tuzlu tu je već bilo 25.000 izbjeglih. Kaže da je bio mlad i da tada nije znao gdje se uopće nalazi Tuzla, ali je bio duboko posvećen poslu posebno podstaknut novinskim izvještajima koji su govorili o masovnim smaknućima muškaraca koji nisu stigli u Tuzlu. Te 1995. godine je uzimao intervjue od preživjelih, a u januaru 1996. godine je uspio sa misijom američkog podsekretara za ljudska prava Johnom Shattuckom obići neka od mjesta zločina na području Srebrenice. Iako je ta misija bila namijenjena samo za medije kojima je Shattuck želio pokazati da postoji sloboda kretanja u BiH, dopustio je da Ruez sa američkim istražiteljem Fredom Barkliem ide sa njima. Tokom te misije Ruez i Barkli su, dok je Shattuck skretao pažnju davanjem intervjua, ušli u skladište u Kravicama, mjestu gdje je ubijeno 1.313 civila, i uzeli uzorke krvi sa zidova i druge dostupne dokaze. U ovoj misiji su obišli Potočare, Novu Kasabu, kao i školu u Grbavcima u Zvorniku koja je bila mjesto zatočenja oko 800 zarobljenih koji su strijeljani u Orahovcu.

Rouz je bio i među prvima koji je počeo sa radom na otkrivanju masovnih grobnica. „Tad je to bila stvar redovne istrage, a da uopće nismo mislili do čega će sve to dovesti“, kaže Ruez. Tokom1998. Ruez je u komandi Zvorničke brigade našao dokumente u kojima se precizno navodi kretanje oficira bezbjednosti Drinskog korpusa na dan 13. jula sa podacima o potrošnji goriva i lokacijama koje su obišli, kao i dokument-naređenje da se pronađu lokacije za pogubljenja što dalje od položaja UN na sjeveru zone odgovornosti Drinskog korpusa.

„Kada ćemo dobiti Vašu knjigu“, pitala je predsjednica Udruženja Pokreta Majke enklave Srebrenica i Žepa Munira Subašić Jeana Renea Rueza. On se tiho osmijehnuo i rekao da će je njima dati čim bude gotova.

Oko trideset učesnika Marša spasa, bivši i sadašnjih članova Tužilaštva Haškog tribunala koji su dobili 14 presuda za genocid u Srenrenici, prošli krvavi put od Potočara do Nezuka, dug 100 kilometara, od 28. maja do 1. juna

U razgovoru sa Ruezom je ostao dubok dojam da ne može da prihvati  činjenicu da je zločinac Brano Gojković, koji je bio vođa tima za egzekuciju na farmi Branjevo, još uvijek na slobodi. Učinilo nam se da čeka njegovo uhićenje da zaokruži materijal za svoju knjigu.

Visoko moralan čin koji šalje jaku poruku

Učesnici ovog marša su oni koji poznaju mjesta počinjenja zločina, mjesta masovnih ubistava podrinjskih i drugih Bošnjaka bolje od nas, iako većina njih nikada nije bila na tim mjestima. Oni to znaju iz dokaznih materijala koji su dobivali od istražitelja. Na marš spasa su došli iz raznih krajeva svijeta: Australije, Amerike, Norveške, Švedske, Francuske, Holandije i drugih zemalja gdje danas rade.

Udruženje Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa su sa Udruženjem žrtve i svjedoci genocida u BiH i Udruženjem Žene Podrinja dočekale učesnike marša i prije njihovog polaska na Put spasa zajedno obišli Memorijalni centar Potočari Srebrenica.

Gledamo jednog od tužitelja, koji je na Haškom tribunalu radio gotovo 20 godina, kako naglas čita godine rođenja ugravirane pored 8.372 imena žrtava srebreničkog genocida: „1936. 1912., 1924. ...., a onda 1979., 1981., 1978.“, i odmahuje glavom.

Učesnici marša primjećuju da je sve čisto, da se nišani sijaju od bjeline. Vijest da su studenti pet bh javnih univerziteta dva dana prije njihovog dolaska čistili mezaristan tužioci i njihovi asistenti su primili sa oduševljenjem. „To je ono što je potrebno. Da mladi njeguju i paze ovaj Memorijal, da znaju i da podsjećaju na ono što se desilo“, kazali su ovi ljudi velikog srca i sposobnosti, koji o zločinima u BiH znaju više od nas i koji ne odustaju od borbe za istinu i pravdu poput majki sinova ubijenih u srebreničkom genocidu.  

„Ovo je visoko moralan čin koji odašilje jaku poruku u BiH, ali i svijetu“, kazao nam je jedan od dvojice nekada zaštićenih svjedoka pred Haškim tribunalom, koji su pratili ovu grupu koja se sastojala od onih koji su svojim posvećenim radom i pored svih teškoća i politika uspjeli dobiti 14 presuda za genocid u Srebrenici. O njihovo radu trebamo znati, jer će nam presude koje su oni izvojevali biti osnova za sve buduće procese za istinu i pravdu u BiH, ali i šire.