Priče iz džemata: Ja sam dojmovima prema njemu vrednovao vjernika u sebi

Trenutni dojmovi, lična osjećanja i pogledi na stvarnost ne dozvoljavaju potpunu objektivnost pri susretu sa pojavama iz okruženja. Zbog tog oblika limitiranosti, nerijetko se dogodi da u različitim životnim periodima drugačije vrednujemo potpuno istu stvar.

Tako se, prema ličnom svjedočenju, pogled jednog čovjeka usmjeren prema hadžiji iz njegovog džemata mijenjao onako kako se razvijao vjernik u njemu.

Prvi susret sa hadžijom imao je tokom izgradnje lokalne džamije. Kao omladinac, ne previše zainteresovan za džemat i džamiju, ali sa uhodanom navikom za pomoć zajednici, bio je često prisutan na volonterskim akcijama. Skupa sa nekoliko svojih prijatelja je gotovo svakodnevno radio sve što je trebalo. 

Upečatljiv prvi susret sa hadžijom je momenat kada im je ovaj pojašnjavao kako da postupe sa cementom već otvrdlim od dugog nekorištenja. "Na zemlju, pa ga malo šakama, malo nogama" - savjetovao je hadžija, teatralno gestikulirajući kako bi taj proces trebao izgledati.

Bilo im je neobično vidjeti čovjeka u ozbiljnim godinama da nastupa sa takvim žarom, pa su (ne treba im se uzeti za zlo, mladost tako percipira) uz smijeh i imitaciju često prepričavali njegovu repliku.

Taj njegov, nekonvencionalan, način komunikacije i pokazani zanos tek su odraz radosti zbog gradnje džamije. Radosti koju nije mogao, niti htio sakriti. Shvatit će kasnije - hadžija je vakif i najposvećeniji akter u njenoj gradnji.

Kada je svjedok ove priče, već poučen životnim iskustvima, postao stalni džematlija svog džemata, radovno je susretao ovog hadžiju. I to u potpuno drugačijem izdanju - umjerenog hoda, dostojanstvenog držanja i prefinjenog stila oblačenja. 

Kako kaže, bilo je žara i zanosa u njegovoj pojavi i prilikom ovih susreta, ali u posve drugačijoj formi. To se ogledalo u tome da je posljednji izlazio iz džamije, razgovarao sa efendijom ili mu pomagao da ponese imamsku uniformu ili knjige koje je efendija često nosio sa sobom. Žara je bilo i u njegovom čestom čašćavanju djece koja petkom poslije škole, a prije polaska kući dođu na džumu. Nekad novčano, a nekad bi mahsuz pripremio nešto od slatkiša - da se vidi kako misli na njih i prije nego ih primijeti u džamiji.

Posebni su, svjedoči, bili pozdravi s njim u džamijskom haremu. Onako kako to znaju biti pozdravi ljudi koji dijele zajedničke vrijednosti. Na njegovom osmijehu prilikom stiska ruke ogledalo se zadovoljstvo što je okružen ljudima iz safa.

Susreti na drugim mjestima su bili nešto sasvim drugo, posebno ako njima ne prethode susreti u džamijama. Tada bi prijeteći podigao kažiprst, malo povijen na sredini i prekorio: "Nisi bio u džamiji!", sa naglaskom na posljednjoj riječi koju je, bez obzira na ton ton cijele rečenice, izgovarao sa toplinom u glasu. Ne može se o džamiji grubo.

Svjedok ove priče je bio dijelom džemata na hadžijinoj dženazi. Moštvo ljudi, bjelina ahmedija i nekoliko slika u mislima - teatralan čovjek na gradilištu, dostojanstven džematlija, srdačan osmijeh, stisak ruke i povijen kažiprst.

Efendija, inače poznat kao odmjeren čovjek koji zna stvari držati pod kontrolom, govorio je uz povremena zastajkivanja. Emocija je u ovom slučaju ostala izvan njegove kontrole. Navodio je to tek kao skicu hadžijinog mjesta u džematu.

"Ja sam dojmovima prema tom čovjeku vrednovao vjernika u sebi" - kaže da ga je, uz neizostavni halal, ovim riječima svjedok priče ispratio na Ahiret. 

(Nedim Gondžić/IIN Preporod)