Uz suprotno mišljenje sutkinje Nyambe

Da bi se pokušalo razumjeti "suprotno mišljenje sutkinje Nyambe" možda je dovoljno pogledati na internetu dostupne informacije o njenoj biografiji vezno za zločine koji su obilježili državu Zimbabve tokom osamdesetih godina prošlog vijeka. 

Zambijka Prisca Matimba Nyambe, sutkinja u Zimbabveu, govori Engleski, Tonga, Soli, Nyanja, Bemba, Francuski, Swahili i Lozi. Ne govori niti razumije Bosanski, Hrvatski ili Srpski, ali jezik genocida joj nije nepoznat. Iskustvo Prisce Matimbe Nyambe sa genocidom nije malo niti distancirano geografski ili historijski kao što bi bilo npr. nekom evropskom sudiji. Samo je suprotno!

Priredio: Afan Abazović

Zimbabve je država na jugu Afrike, osam puta veća površinom i sa skoro četiri i po puta više stanovnika od Bosne i Hercegovine. U državi živi nekoliko etničkih grupa, od kojih su najbrojnije Shona (70%) i Ndebele (20%).

Robert Mugabe prvo je bio premijer države (1980. - 1987.), pa onda i predsjednik (1987. - 2017.). Pripadao je etničkoj grupi Shona. Od 3. januara 1983. do 22. decembra 1987. godine, Vojska Zimbabvea, pod komandom Mugabea, čini seriju masakara nad etničkom grupom Ndebele, koji su kvalifikovani kao genocid, a nazvani su "Gukurahundi". Prevedeno sa Shona jezika: "rane kiše koje sapiru kukolj prije proljetne kiše". Taj naziv zločina genocida upadljivo podsjeća na "trijebljenje kukolja", "istragu poturica" i slične nama dobro poznate sintagme. Ono što još upadljivije podsjeća je način na koji su zločini izvršeni.

Većina zarobljenika je zatvarana, po kratkom postupku strijeljana, a mali broj prebacivan u koncentracione logore. Oni strijeljani su pogubljivani na javnim strijeljanjima, prije kojih su sebi kopali grobnice, pred članovima porodice.

U martu 1983. godine, 62 mladića i djevojke su strijeljani na obali rijeke Cewale. Sedam ih je preživjelo s prostrijelnim ranama, ostalih 55 je ubijeno. Vojska je također koristila način ubijanja velikih grupa ljudi tako što su ih žive spaljivali u kolibama. To su učinili u Tsholotshou i u Lupaneu. Rutinski bi sakupljali desetine, pa čak i stotine civila i odvodili ih na nišan do centralnog mjesta, poput škole ili grobnice. Tamo bi bili prisiljeni da pjevaju Shona pjesme hvaleći ih, a istovremeno bi ih tukli palicama. Ovi skupovi su se obično završavali javnim pogubljenjima.

Tadašnja Vlada Zimbabvea odbacila je ove navode i optužila "neprijateljsku" stranu štampu za izmišljanje priča.

Crveni križ je otkrio da je samo u februaru 1983. godine ubijeno 1.200 osoba. Međunarodno udruženje istraživača genocida (IAGS) je usvojilo deklaraciju 2005. godine u kojoj navodi da je ubijeno 20.000 osoba.

1992. godine, ministar odbrane Moven Mahachi, postao je prvi zvaničnik koji se javno izvinio zbog pogubljenja i mučenja civila. Pet godina kasnije, Enos Nkala, bivši ministar odbrane, opisao je svoju povezanost s Gukurahundijem kao "vječni pakao" i optužio predsjednika Mugabea da je to orkestrirao. 2. jula 2000. godine.

Mugabe je priznao da je tokom akcija ubijeno "hiljade", nazvavši to "trenutkom ludila".

Glavni grad Zimbabvea je Harare. U Harareu postoji Sud za prekršaje. Od 1980. do 1984. godine, u toku trajanja genocida Gukurahundija, sutkinja u tom sudu, a od 1982. i kao zastupnik na Višem i Vrhovnom sudu Zimbabvea bila je Zambijka Prisca Matimba Nyambe.

(Preporod.info)