Ef. Pašić za Preporod.info: Mladiću će se na Sudnjem danu suditi kako to vjera nalaže

Abid ef. Pašić imam je džemata Hrvaćani kod Kotor Varoša. Otac mu je ubijen u logoru Grabovica zajedno sa još 160 Bošnjaka, za kojima se i danas traga. Ef. Pašić imao je samo četiri godine kada je posljednji put vidio oca, a njegova sestra dvije godine. Od 3. novembra 1992. godine svakodnevno traga za posmrtnim ostacima babe, amidže, ali i komšija i brojne rodbine.

Nažalost, ni nakon 29 godina neumorne borbe nije pronašao babu i amidžu kojima se zadnji trag gubi u logoru Grabovica.

Ef. Pašić vjeruje da će doći dan kada će svome babi klanjati dženazu. To mu je kaže i jedina životna želja. U razgovoru za Preporod.info ef. Pašić je kazao da je za njega i sve porodica prihvatljiva najveća kazna koju Hag može izreći Ratku Mladiću.

- Nije važno šta mu želim, niti je važna presuda, niti je važno koliko će živjeti. Doći će dan kada će umrijeti i doći pred pravedan sud, pred Allaha dž.š. To je jedina pravda za sva zlodjela koja je počinio. A zna se u našoj vjeri kako se sudi: "Ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet". Nama neće pomoći odluka nekog suda, niti će ta odluka išta promijeniti. Ustvari, samo će iznova podgrijavati naše rane. Također, jedni će reći da ne priznaju ovaj sud i da se samo njima sudi, drugi će kazati da je pravda zadovoljena. To je samo neka utjeha i satisfakcija za naše žrtve. Njemu i svim drugim zločincima Allah dž.š. će suditi - kaže ef. Pašić.

Prisjetio se najtežih momenata u životu, zadnjeg susreta sa babom i tog rastanka.

- Kao dijete od četiri, sestra od dvije godine, u naramku majke, bježeći preko Vlašića na slobodnu teritoriju, sjećam se kada me je srpski vojnik zaustavlja i pita šta imam u džepu, jer sam trčao držeći ruku na džepu košulje. U strahu mu kažem: "Pare". A, imao sam deset maraka. Pustio me i rekao: "Trči dalje i ne okreći se..." - sjeća se ef. Pašić.

Otišao je, otrčao, bez babe…

- Otac je ostao u selu Večići u šumi, u mjestu Duboka. Tu su se grupe naših muškaraca razdvojile, jer su ih Srbi napali. Odatle se uputio prema Grabovici, prema školi u kojoj su zadnji put i viđeni. Njih 161. Do neki dan ni traga ni glasa o njemu i ostalima. Kao da nikada ni postojali nisu. Neki dan pojavila se prva informacija, zaštićeni svjedok u Sudu BiH govorio je o muškarcima u tom logoru. Sljedeći zadatak, kako je kazao, bio je odlazak prema Grabovici. Rekao je da je ponovo pratio jedan auto i da je skrenuo kod Duboke. On je kazao da je bilo vojske, policije, naroda, kao i 100 do 150 tijela. S-17 je ispričao da su ljudi iz radnog voda ubacivali leševe u kašiku bagera, a da ih je on prebacivao na kamione. Rekao je da su kamioni otišli u pravcu gdje je, kako je naveo, kopao grobnicu. Kazao je da su leševi ubačeni u grobnicu i posuti krečom i granjem, a da je on “zagrnuo”. Naveo je da mu je tada pozlilo. On je svjedočio na suđenju Bošku Peuliću, Slobodanu Župljaninu, Manojlu Tepiću, Janku Triviću i Nedeljku Đekanoviću, koji se terete za progon na području Kotor Varoši - ubistvima, deportacijom, zatvaranjem, mučenjem, silovanjem i tjeranjem na prinudni rad. I evo danas, čekajući presudu, radujem se da će sud Mladića koji je komandovao i "sijao smrt", pred cijelim svijetom proglasiti ratnim zločincem - kaže ef. Pašić.

Dodaje da mu teško pada gledati u školu u kojoj je njegov otac ubijen.

- Svake sedmice prolazim pored te škole. To je područna škola od škole u kojoj predajem islamsku vjeronauku. Prolazeći svake sedmice tim putem, vozeći auto, zamišljam oca tu negdje, tražim ga, razgledam, usporim… Čekam i živim za dan da mu dženazu klanjam, da mu kosti nađem, da ih dostojanstveno u mezar spustim, da moje dijete koje je po njemu ime dobilo dedi Fatihu prouči, da mu ne pričam više da mu je dedo negdje u šumi nestao. Svake godine u Maršu mira Karaula-Večići idem da tražim. Želja mi je da ga nađem i da mu Fatihu zajedno sa sinom proučim - kaže ef. Pašić.

Dodaje da bol ne prolazi iako su godine prošle. Samo je veća, dublja…

- Presuda ko presuda, izrekne se, kakva god da bude, ona prođe, ali ono što ne prolazi je bol u duši, bol koja tišti, koju osjećam dok se nadam i čekam da me zovnu da su našli kost babe. U toj boli opet nema mjesta da mrzim jer ipak ljubav prema tom čekanju dženaze babi svome očisti i trun mržnje ako se na trenutak pojavi. Jednostavno, mrziti ne znamo, svetiti se ne želimo, zaboraviti ne možemo. Ali, dajte nam bar da kosti onako kako zaslužuju ukopamo i naše duše i srca smirimo - riječi su ef. Pašića iz Kotor Varoša.

Prvostupanjskom presudom Mladić je proglašen krivim za deset od 11 točaka optužnice. Oslobođen je jedino krivice za genocid u općinama Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Foča i Vlasenica 1992. godine. Na tu presudu žalili su se i obrana i tužilaštvo. Obrana zahtijevajući oslobađajuću presudu, zastupnici tužilaštva jer smatraju da je prvostepeno vijeće pogriješilo kad je oslobodilo Mladića optužbe za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina.

(A.N./Preporod.info)