Enes Karić: Slovo o elifu

Povodom mjeseca ramazana portal Preporod.info je predstavio serijal dvanaest eseja akademika Enesa Karića, profesora na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. U Karićevim esejima se objedinjavaju pitanja o tome kako govoriti o velikim temama religije i filozofije, te u kojima se nude odgovori na izazove sa kojima se suočavaju muslimani današnjice. Posljednji esej iz ovog serijala je "Slovo o elifu".

Esej je sadržan u knjizi "Bosna sjete i zaborava", a koja obuhvata tekstove napisane u periodu od 1988. do 1996. godine, tako da i po raznolikosti tema koje "nose pečat mnogobrojnih mijena ovog vremena", i po hronološkom redu kojim su predstavljeni, tekstovi daju u cjelini jedan mozaički portret samog autora - u širokom rasponu od univerzalne metafizičke upitanosti pred čudima stvaranja, mističkih proplamsaja, nadahnutih na vrelima Rumijeve poezije i Gazalijevog učenja, pa sve do razmatranja značajnih ministarskih problema kakav je nedostatak krede, spužvi, šestara, teka i trokutova u… školama, kao i nemogućnost olovskih učiteljica da dođu na nastavu zbog neposjedovanja novih cipela. 

Priredila: Rabija Arifović 

I

Jedna crta je u temelju svih pisama na svijetu, napose onih drevnih, pradavnih. Semiti tu crtu, obično okomitu, ali se ona nahodi i u drugačijim položajima, nazivaju elifom.

Prvo slovo arapske, hebrejske, aramejske... abecede jeste elif.

Nije slučajno što je elif najčešće okomita crta i što je prvo slovo. Zapravo, sva su slova elif, ili, s druge strane, elif sam u sebi sadrži sva slova! Elif ili alef jeste, kažu islamski mistici, opominjuća crta pred čovjekom, prvi znak koji počiva u temelju svih drugih vizuelnih znakova. Bibli­ja i Kurʼān kažu da je u džennetu/raju pred prvim čovjekom kao granica bilo jedno drvo,  jedno stablo, to jest jedan elif kao biljka!

Toj se biljci, tom se stablu, čovjek nije smio približava­ti, niti s njega plodove uzimati. Ali, kad je čovjek, ipak, prekršio granicu, i kad se našao na zemlji, tu i ovdje pod­no mjesečeve sfere, njemu je podaren elif i druga iz njega izvedena slova. Da ga ona opominju na ono stablo rajsko, na ono drvo iz rajskih bašči! 

II

To je rajsko/džennetsko drvo prva značenjska činjenica čovjekovog postojanja u vremenu!

Nakon Događaja koji se zbio kod Stabla iz Rajske Bašče, čovjek računa dane, i  godine, i  stoljeća na Zemlji i u prostorima njemu bližih nebeskih prostranstava.

Ima dio svijeta kojim hodimo, to je onaj nama najbliži dio, ima i onaj koji samo gledamo, tamo nam sada nije suđeno koračati, a ima i onaj ka kojemu samo slutnjama stremimo.

U desnicu čovjeko­vu podareno je pero, ono pero koje je i samo nalik elifu i kojim se Kurʼān zaklinje, i tim perom čovjek ispisuje elif u različitim položajima.

Ti ga položaji podsjećaju, sve do Sudnjega dana, na prijestup, na obaranje dostojanstva onoga Stabla!

Možda je, stoga, sve što ovdje na Zemlji Čov­jek milenijima i stoljećima piše samo jedno dugo pravdanje i skrušeno kajanje pred Bogom Veličanstvenim!

Pa ipak, prvo slovo u imenu našega praoca Adema/Adama jeste elif. Islamski mistici kažu da to nije slučajno: Svemogući i Veličanstveni Allah, Svojom je mudrom od­redbom, dao elif Ademovom imenu iz Svojega Imena, nai­me i ono, ime Allah, počinje elifom!

Zbog toga što je Adem, što je čovjek veliki (p)osvjedočenik Božiji, on, eto stoga, u svojemu imenu imade elif.

Ali, i u riječi insan, temeljnoj arapskoj i islamskoj riječi koja znači čovjek, elif je prvo slovo! Mnogi slavni arapski jezikoslovci vele da insan u svojemu korijenu (INS) znači biće zaborava, zaboravko! Elif je tu da Čovjeka podsjeća na Početak i na Povratak. Taj elif obavezuje i opo­minje. Taj je elif i veza sa vertikalama Svemilosti koje se na čovjeka izlijevaju iz dubina nebeskog plavetnila!

III

Al-Gazali (umro 1111. po Isau al-Masīḥu, mir s njime) u jednom spisu veli da se pravo čudo zbiva onda kad čovjek iz crta, iz slova, iz zna­kovlja mnogobrojnoga, raspoznaje i otčitava značenja i smislove. To je ono svakodnevno rastupanje mora koje se zbilo pred Musaom/Mojsijem i njegovim Štapom!

Kad se iz crta pomalja značenje, kad se rastupa slovo i smi­sao -  to je kao rastupanje Crvenoga mora pred šta­pom koji drži topla ljudska ruka Božijega glasnika Musaa alejhiselama, koji vodi svoj narod spasu, i utoku, i Pravoj Stazi!

Misticizam islama nakon Al-Gazalija u elifu će prepoz­nati simbol Jednoga Jedinoga, koji je sve stvorio a stvo­ren  n i j e,  koji nije rođen,  niti je rodio!  

To prepoznava­nje i naziranje Jednoga vidi se i u brojčanom sistemu: Svi su brojevi iz broja jedan, broj jedan podario im je svoje postojanje, a opet ostao to što jeste (bio), ostao Izvor koji ne presahnjuje a svemu život daje! Stoga je elif i vizuelno nalik cifri 1 -  jedinici!

Umni u svemu vide razine i dubine i Svijet se nika­da ne može plitko zagaziti.

To da je elif ostao u svakom drugom slovu, to da je broj jedan ostao u sva­kom drugom broju, nalik je bezbrojnim razinama svijeta do kojih Adem/Adam dopire i/li ne dopire.

Pred njim su krugovi (zapravo elipse, kažu mistici, jer čovjek ne zna gdje je fizičko središte Univerzuma): elip­su opipa obujmljuje elipsa sluha i vida, a elipsu sluha i vida elipsa uma, a ovu opet elipsa Objave, itd.

Iznad svakog znalca Znalac jedan ima, kaže Mudri Kurʼān.

Ne možeš dodirnuti nijednu nit paukove mreže a da se sva ne zatrese, ne možeš maknuti prstom a da ne krene i ruka, kaže Dželāluddin Rūmī.

Ne možeš izgovoriti niti na­pisati elif, a da ne izgovoriš i ne napiše sva druga slova u njihovom počelu!

Tako je,  jer  čovjek je počašćen Cjelinom, odlikovan Cjelinom i bit će pitan za Cjelinu. Sudnji dan je, kažu, kasnija faza Kijametskog Dana, kad će ljudi iz svojih gro­bova i mezarova, ilʼ  sa dna mora ako ih je brodolom usmr­tio, ilʼ iz zraka ako su ih zlikovci rata spalili u plinskoj komori, krematorijumu ili na lomači... ustati i biti svaki u položaju   uspravljenoga  elifa.

Elif podsjeća na Dan Sudnji! Teško onom koji ne haje za Cjelinom, koji hotimice plitko po Svijetu gazi!

 IV

 Na dvorima islamskih vladara i halifa iz vremena Hiljadu i jedne noći sjedile su, između ostalih, dvije skupine ljudi: Drugovi pera i Drugovi mača!

I pero i mač imaju obličje elifa, i jedno i drugo drži topla ljudska ruka.

Pero pro­lijeva mastilo, tintu!

Mač prolijeva krv!

A bolje je kad pravdu pomaže pero, negoli mač.

Jer, ipak, tin­ta učenjaka kojom su ispisani mnogi elifi po mnogim stra­nicama papirusa i knjiga vrijedna je kao i krv mučenika i šehida prolivena na mnogim stranama svijeta.

Ipak, kad držiš pero nisi svjestan da često držiš mač!

Bolje  je da iz Knjiga ispisanih tintom i elifima prosijava Sunce vjere, i uma, i razbora, i ljubavi, i pameti. Kao što je bolje da u sijevu mača vidimo odsjev  Sunca!

Krvav  mač ne podaruje nikakva sijeva! (...)

(Preporod.info)