Enes Karić: Slovo o elifu
Povodom mjeseca ramazana portal Preporod.info je predstavio serijal dvanaest eseja akademika Enesa Karića, profesora na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. U Karićevim esejima se objedinjavaju pitanja o tome kako govoriti o velikim temama religije i filozofije, te u kojima se nude odgovori na izazove sa kojima se suočavaju muslimani današnjice. Posljednji esej iz ovog serijala je "Slovo o elifu".
Esej je sadržan u knjizi "Bosna sjete i zaborava", a koja obuhvata tekstove napisane u periodu od 1988. do 1996. godine, tako da i po raznolikosti tema koje "nose pečat mnogobrojnih mijena ovog vremena", i po hronološkom redu kojim su predstavljeni, tekstovi daju u cjelini jedan mozaički portret samog autora - u širokom rasponu od univerzalne metafizičke upitanosti pred čudima stvaranja, mističkih proplamsaja, nadahnutih na vrelima Rumijeve poezije i Gazalijevog učenja, pa sve do razmatranja značajnih ministarskih problema kakav je nedostatak krede, spužvi, šestara, teka i trokutova u… školama, kao i nemogućnost olovskih učiteljica da dođu na nastavu zbog neposjedovanja novih cipela.
Priredila: Rabija Arifović
I
Jedna crta je u temelju svih pisama na svijetu, napose onih drevnih, pradavnih. Semiti tu crtu, obično okomitu, ali se ona nahodi i u drugačijim položajima, nazivaju elifom.
Prvo slovo arapske, hebrejske, aramejske... abecede jeste elif.
Nije slučajno što je elif najčešće okomita crta i što je prvo slovo. Zapravo, sva su slova elif, ili, s druge strane, elif sam u sebi sadrži sva slova! Elif ili alef jeste, kažu islamski mistici, opominjuća crta pred čovjekom, prvi znak koji počiva u temelju svih drugih vizuelnih znakova. Biblija i Kurʼān kažu da je u džennetu/raju pred prvim čovjekom kao granica bilo jedno drvo, jedno stablo, to jest jedan elif kao biljka!
Toj se biljci, tom se stablu, čovjek nije smio približavati, niti s njega plodove uzimati. Ali, kad je čovjek, ipak, prekršio granicu, i kad se našao na zemlji, tu i ovdje podno mjesečeve sfere, njemu je podaren elif i druga iz njega izvedena slova. Da ga ona opominju na ono stablo rajsko, na ono drvo iz rajskih bašči!
II
To je rajsko/džennetsko drvo prva značenjska činjenica čovjekovog postojanja u vremenu!
Nakon Događaja koji se zbio kod Stabla iz Rajske Bašče, čovjek računa dane, i godine, i stoljeća na Zemlji i u prostorima njemu bližih nebeskih prostranstava.
Ima dio svijeta kojim hodimo, to je onaj nama najbliži dio, ima i onaj koji samo gledamo, tamo nam sada nije suđeno koračati, a ima i onaj ka kojemu samo slutnjama stremimo.
U desnicu čovjekovu podareno je pero, ono pero koje je i samo nalik elifu i kojim se Kurʼān zaklinje, i tim perom čovjek ispisuje elif u različitim položajima.
Ti ga položaji podsjećaju, sve do Sudnjega dana, na prijestup, na obaranje dostojanstva onoga Stabla!
Možda je, stoga, sve što ovdje na Zemlji Čovjek milenijima i stoljećima piše samo jedno dugo pravdanje i skrušeno kajanje pred Bogom Veličanstvenim!
Pa ipak, prvo slovo u imenu našega praoca Adema/Adama jeste elif. Islamski mistici kažu da to nije slučajno: Svemogući i Veličanstveni Allah, Svojom je mudrom odredbom, dao elif Ademovom imenu iz Svojega Imena, naime i ono, ime Allah, počinje elifom!
Zbog toga što je Adem, što je čovjek veliki (p)osvjedočenik Božiji, on, eto stoga, u svojemu imenu imade elif.
Ali, i u riječi insan, temeljnoj arapskoj i islamskoj riječi koja znači čovjek, elif je prvo slovo! Mnogi slavni arapski jezikoslovci vele da insan u svojemu korijenu (INS) znači biće zaborava, zaboravko! Elif je tu da Čovjeka podsjeća na Početak i na Povratak. Taj elif obavezuje i opominje. Taj je elif i veza sa vertikalama Svemilosti koje se na čovjeka izlijevaju iz dubina nebeskog plavetnila!
III
Al-Gazali (umro 1111. po Isau al-Masīḥu, mir s njime) u jednom spisu veli da se pravo čudo zbiva onda kad čovjek iz crta, iz slova, iz znakovlja mnogobrojnoga, raspoznaje i otčitava značenja i smislove. To je ono svakodnevno rastupanje mora koje se zbilo pred Musaom/Mojsijem i njegovim Štapom!
Kad se iz crta pomalja značenje, kad se rastupa slovo i smisao - to je kao rastupanje Crvenoga mora pred štapom koji drži topla ljudska ruka Božijega glasnika Musaa alejhiselama, koji vodi svoj narod spasu, i utoku, i Pravoj Stazi!
Misticizam islama nakon Al-Gazalija u elifu će prepoznati simbol Jednoga Jedinoga, koji je sve stvorio a stvoren n i j e, koji nije rođen, niti je rodio!
To prepoznavanje i naziranje Jednoga vidi se i u brojčanom sistemu: Svi su brojevi iz broja jedan, broj jedan podario im je svoje postojanje, a opet ostao to što jeste (bio), ostao Izvor koji ne presahnjuje a svemu život daje! Stoga je elif i vizuelno nalik cifri 1 - jedinici!
Umni u svemu vide razine i dubine i Svijet se nikada ne može plitko zagaziti.
To da je elif ostao u svakom drugom slovu, to da je broj jedan ostao u svakom drugom broju, nalik je bezbrojnim razinama svijeta do kojih Adem/Adam dopire i/li ne dopire.
Pred njim su krugovi (zapravo elipse, kažu mistici, jer čovjek ne zna gdje je fizičko središte Univerzuma): elipsu opipa obujmljuje elipsa sluha i vida, a elipsu sluha i vida elipsa uma, a ovu opet elipsa Objave, itd.
Iznad svakog znalca Znalac jedan ima, kaže Mudri Kurʼān.
Ne možeš dodirnuti nijednu nit paukove mreže a da se sva ne zatrese, ne možeš maknuti prstom a da ne krene i ruka, kaže Dželāluddin Rūmī.
Ne možeš izgovoriti niti napisati elif, a da ne izgovoriš i ne napiše sva druga slova u njihovom počelu!
Tako je, jer čovjek je počašćen Cjelinom, odlikovan Cjelinom i bit će pitan za Cjelinu. Sudnji dan je, kažu, kasnija faza Kijametskog Dana, kad će ljudi iz svojih grobova i mezarova, ilʼ sa dna mora ako ih je brodolom usmrtio, ilʼ iz zraka ako su ih zlikovci rata spalili u plinskoj komori, krematorijumu ili na lomači... ustati i biti svaki u položaju uspravljenoga elifa.
Elif podsjeća na Dan Sudnji! Teško onom koji ne haje za Cjelinom, koji hotimice plitko po Svijetu gazi!
IV
Na dvorima islamskih vladara i halifa iz vremena Hiljadu i jedne noći sjedile su, između ostalih, dvije skupine ljudi: Drugovi pera i Drugovi mača!
I pero i mač imaju obličje elifa, i jedno i drugo drži topla ljudska ruka.
Pero prolijeva mastilo, tintu!
Mač prolijeva krv!
A bolje je kad pravdu pomaže pero, negoli mač.
Jer, ipak, tinta učenjaka kojom su ispisani mnogi elifi po mnogim stranicama papirusa i knjiga vrijedna je kao i krv mučenika i šehida prolivena na mnogim stranama svijeta.
Ipak, kad držiš pero nisi svjestan da često držiš mač!
Bolje je da iz Knjiga ispisanih tintom i elifima prosijava Sunce vjere, i uma, i razbora, i ljubavi, i pameti. Kao što je bolje da u sijevu mača vidimo odsjev Sunca!
Krvav mač ne podaruje nikakva sijeva! (...)
(Preporod.info)
