Sjećanje na rahmetli Omera ef. Drkića - Šehidi su živi i oni su uvijek s nama

Širom Bosne i Hercegovine, ali i bh. dijaspore, svakog drugog dana Ramazanskog bajrama obilježava se Dan šehida. To je dan kada se prisjećamo onih koji su nas napustili, dan kada se prisjećamo naših najčasnijih sinova i kćerki, onih koji su dali živote za ovu zemlju.

Jedan od njih je i Omer ef. Drkić, imam koji je je mučki ubijen 1993. godine, zajedno sa svojim džematlijama Han Ploče kod Kiseljaka.

Za Preporod.info govorio je njegov sin, a danas uspješni mladi čovjek, hafiz i profesor na Fakultetu islamskih nauka (FIN) u Sarajevu, hfz. dr. Abdul-Aziz Drkić.

- U trenutku kada je moj otac ubijen imao sam tek sedam godina, tako da moja sjećanja na njega nisu toliko intenzivna i jasna. Kazao bih da su to više slike koje pamtim: kad bi me obradovao nekim poklonom, kad bih sa njim išao u džamiju na namaz, na mektepsku pouku, uz ramazan da palimo kandilje, kupujemo iftarske somune i sl. Žao mi je što nisam bio u prilici upoznati ga kao osobu, upoznati njegovu narav, karakter, manire... Nastojim to nadoknaditi kroz razgovore sa majkom, rodbinom, njegovim kolegama, džematlijama i ljudima koji su ga poznavali i koji su imali priliku komunicirati s njim. Saznavanje o njegovom životu i djelovanju me ispunjava i čini sretnim. Istinski se obradujem svaki put kada o ocu čujem lijepu priču. Osjećam ponos, zadovoljstvo i veliku zahvalnost Allahu Uzvišenom što me je počastio njime. Kako vrijeme prolazi i kako sazrijevam, sve više opažam i koje su sve praznine ostale nepopunjene njegovim odsustvom. Međutim, istovremeno osjećam kako me on cijeloga života prati i usmjerava svojim primjerom - kaže hfz. Abdul-Aziz u razgovoru za Preporod.info. 

Niko nije odgovarao za ovaj stravični zločin

Ono što je posebno tužno i frustrirajuće u cijeloj ovoj priči, ni dan danas, 28 godina od zločina, niko nije odgovarao za ovaj zločin. Doktora Drkića smo upitali kako se on i njegova porodica nose sa činjenicom da ovodunjalučka pravda nije zadovoljena.

- Kao vjernik prihvatam i čvrsto vjerujem da moga babu nije mogla zaobići sudbina koja ga je zadesila. To je ono što je njemu i nama Allah odredio. Također, čvrsto vjerujem da njegova žrtva nije uzaludna. On je, kao i desetine hiljada drugih poginulih i ubijenih građana ove države, svoj život ugradio u njezine temelje. Molim Allaha Uzvišenog i nadam se da je kod Njega upisan kao šehid. Međutim, teško mi je prihvatiti činjenicu da pravda nije zadovoljena, prvenstveno zbog budućnosti naše djece. U tom smislu, osjećam obavezu da nikada ne odustanem i ne posustanem u traženju pravde na ovome svijetu i nastojanju da od zaborava otrgnemo sve detalje ovoga zločina. Mi nemamo pravo na to. Vjerujem kako bi time iznevjerili naše šehide. Zločin kojeg su u junu 1993. godine jedinice HVO-a počinile nad Bošnjacima u naseljima Tulica, Grahovci i Han Ploča, najveći je zločin HVO-a nakon onoga u Ahmićima - kazao je hafiz Drkić.

Podsjetio je da je u samo nekoliko dana zarobljeno i ubijeno 78 osoba, među njima starci, teški invalidi, žene, pa čak i djeca od 13 godina.

- Do danas se 38 osoba vode kao nestale. Među njima je i moj rahmetli otac. O stravičnosti zločina koji je počinjen, a prethodno do u detalje isplaniran, govori i činjenica da je komanda HVO-a nakon likvidacija angažovala posebne jedinice koje su imale zadatak da "očiste" mjesto zločina i zatru svaki mogući trag. Prema nepotvrđenim informacijama, babo je sa grupom svojih džematlija ubijen i zapaljen u jednoj garaži, a ostaci (ako je nešto i ostalo poslije spaljivanja) su odvezeni na nepoznatu lokaciju. Pored ubistava, iz ovoga džemata je zarobljeno i u logore u Kiseljaku odvedeno više od 400 osoba. Selo Grahovci je spaljeno do temelja, a u Tulici je spaljena skoro polovina muslimanskih kuća. Također, u Han Ploči spaljena je džamija, a u Tulici i Radanovićima mektebi - kaže naš sagovornik.

Dr. Abdul-Aziz Drkić napominje da je do danas za ovaj zločin odgovarao samo Miroslav Anić - Firga, ratni komadant voda u Specijalnoj jedinici "Maturice" HVO-a iz Kiseljaka, koji je kroz nagodbu sa Tužilaštvom BiH priznao da je ubio 15 Bošnjaka i dobio kaznu od 15 godina zatvora.

- "Dio nagodbe je bio da će optuženi pomoći u daljnoj istrazi i otkriti imena ostalih počinilaca. Naravno, to se nije desilo. Koliko mi je poznato, zločinac je odslužio gotovo dvije trećine kazne i uskoro bi mogao izaći na uslovnu slobodu. Nažalost, ovaj zločin nije uvršten ni u optužnicu šestorki HVO-a koja je presuđena za UZP, jer se jedan od komandanata HVO-a nagodio sa Međunarodnim sudom u Haagu da se iz uptužnice briše zločin u Gragovcima, Tulici i Han Ploči.  Najveći problem predstavlja jedna neobjašnjiva medijska blokada kada je riječ o izvještavanju o ovome zločinu. Nekoliko puta su u posljednji trenutak otkazivane tematske emisije o ovome zločinu na državnim televizijskim stanicama. Mene lično najviše boli jedan krajnje indeferentan odnos medija od kojih bi se očekivalo da vode brigu o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Nedopustivo je da se na 20-ak kilometara od Sarajeva na godišnici obilježavanja zločina u kojem je ubijeno 78 Bošnjaka pojavi jedan ili nijedan medij, a veoma često se to dešavalo. Ukoliko želimo dobro sebi i svojoj djeci, mi Bošnjaci konačno se moramo početi proaktivno odnositi prema svojoj povijesti. U suprotnom, ne znam čemu se možemo nadati - riječi su hafiza Drkića. 

Očeve staze i majka kao heroj

Hfz. dr. Abdul-Aziz Drkić danas je, hvala Bogu, vrlo uspješan mladi čovjek. Školovan, obrazovan, lijepo odgojen, ugledan, a uz sve to hafiz Časnoga Kur'ana. Pitali smo ga koliko mu je ta psihološka pomisao na rahmetli babu Omera bila zvijezda vodilja tokom života i školovanja, te koliko je bila vodilja njegovoj braći i sestri.

- Kao što sam maloprije kazao, zaista osjećam kako me babo rahmetli cijelog života svojim primjerom vodi. Šehidi nisu mrtvi, samo mi to ne osjećamo. Čvrsto vjerujem kako su mi se njegovim zaslugama otvorila mnoga vrata u životu. Međutim, nakon očeve smrti, u našem odrastanju i odgoju glavna je bila uloga naše majke. Ona je, uz Božiju pomoć i nadahnuće, preuzela ulogu i oca i majke, i jednom zadivljujućom, rekao bih i nadnaravnom borbom, uspjela nas podići i osposobiti da savladavamo dunjalučke prepreke i dostojanstveno živimo. Ona je naš junak. Molim Allaha Uzvišenog da je čuva, podari joj dobro zdravlje i lijep život  na ovome, a najljepše nagrade na budućem svijetu. Trudimo se živjeti odgovorno i dostojanstveno, ostaviti trag i odgajati svoju djecu u islamu i tradiciji našega naroda - kaže hfz. Abdul-Aziz Drkić.

Posebne emocije probude se u svakome od nas na drugi dan Ramazanskog bajrama, kada se sjećamo svih onih koji su svoje živote dali za nas i koji su mučki ubijeni braneći čast i ponos svoga naroda i svoje zemlje.

- Znakovito je to što je drugi dan Bajrama kod nas Bošnjaka Dan šehida. Iako nas pomisao na naše najmilije, koji više nisu s nama, rastuži, drugi dan Bajrama se prisjećamo kako ni naše radosti ne bilo bez njihove žrtve. Oni su svojim životima omogućili nama da dočekujemo bajrame i da se radujemo i veselimo. Stoga ih nikada ne smijemo zaboraviti. Sjećanje na njih je garant naše radosne budućnosti. Također, pomisao na naše šehide u meni budi puno jači osjećaj ponosa, nego tuge. "Za njih nema straha i oni ne treba da se žaloste", "Oni su u izobilju kod Gospodara svoga". Ostaje pouka nama da svojim životima nikada ne ukaljamo njihova postignuća i ne osramotimo se pred Allahom i ljudima - rekao je na kraju razgovora za Preporod.info hfz. dr. Abdul-Aziz Drkić, profesor kiraeta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. 

(Haris Ahbabović/Preporod.info)