Prof.dr. Adnan Silajdžić: Između vjerskog i naučnog taklida

- U svijetu u kojem žive ljudi koji su izgubili dušu ili su je isprljali, teško je zamisliti čistu prirodu ili poželjni balans između prirode i čovjeka, čovjeka i čovjeka - izjavio prof. dr. Adnan Silajdžić, redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka (FIN) u Sarajevu u bajramskom intervjuu za Preporod.info.

Profesor Silajdžić govori i o izazovima sa kojima se danas suočavaju muslimani u Bosni i Hercegovini, izražavajući zabrinutost zbog političke i moralne krize društva. Analizira i utjecaj modernog koncepta religije, poručujući kako jedino vjera može čovjeka vratiti Bogu i njegovoj istinskoj slobodi.

Razgovarao: Bakir Silajdžić 

Preporod.info: Profesore Silajdžić, Vi se bavite pitanjem vjerskog identiteta bosanskohercegovačkih muslimana. U kakvom stanju Bošnjaci muslimani dočekuju ovogodišnje bajramske blagdane?

Silajdžić: Teško je odgovoriti na takvo pitanje, a da se ne podlegne uobičajenim stereotipima. Ali evo ja ću o tome iznijeti nekoliko svojih misli. Već sam u ranijim intervjuima govorio o veoma složenom i krajnje zabrinjavajućem stanju u kome se nalaze Bošnjaci, odnosno bosanskohercegovački muslimani protekle tri decenije. Znamo da je Bajram blagdan radosti, mira, veselja, rahatluka i nade.

Ali, nažalost, moram reći da i ovaj ramazanski bajram muslimani Bošnjaci dočekuju istovremeno i u velikoj neizvjesnosti i zabrinutosti zbog veoma teške političko-socijalne i moralne krize našega društva, koja je paralelno generirana iznutra i izvana, a ogleda se u dubokoj ideološkoj podijeljenosti Bošnjaka koja opterećuje rekonceptualizaciju razvoja države Bosne i re/afirmaciju bošnjačkog nacionalnog i muslimanskog vjersko-kulturnoga identiteta, ali i zbog pojave pandemije COVID-a 19 koja, na svoj način, dodatno produbljuje i usložnjava tu krizu.

Ne ulazeći u njene stvarne uzroke, a oni mogu biti unutrašnji i vanjski, i danas kao i ranijih godina pokazujemo iste mentalitetske slabosti kao što su ahistoričnost (odsutnost osjećanja za vrijeme i realne probleme), pohlepa (nezakonito stjecanje imovine i odsustvo brige za drugoga), društveni konformizam (uživanja u nezasluženim društvenim funkcijama), politički pragmatizam (šićarđijska "saradnja" sa veoma sumnjivim inozemnim organizacijama i fondacijama, sa ili bez religijskoga predznaka) i moralni laksizam.

Nažalost, historija nam pokazuje da ljudi takvoga mentalnoga sklopa nemaju sposobnost da ozbiljne društvene procese projektirano promišljaju i konsenzualno politički usmjeravaju, što nam najbolje pokazuje današnje stanje unutar bosanskohercegovačke politike, ekonomije, kulture, zdravstva, obrazovanja, sporta itd., čak i više tamo gdje su muslimani u većini i gdje vrše vlast. Ozbiljne posljedice pandemije koronavirusa to najbolje potvrđuju. Duboko se nadam da će bošnjački prvaci, prije svih oni koji vjeruju u Allaha, dž.š., pozitivnu snagu koju su stekli postom i drugim ramazanskim duhovnim vrijednostima iskoristiti u smislu odgovornijeg djelovanja na uspostavljanju i održavanju moralnog i društvenoga reda, koga islamski obredi po definiciji podrazumijevaju, tako neophodnog današnjem napaćenom i frustirarnom bosanskohercegovačkom društvu. Ne bi smjeli zaboraviti da iskrena pobožnost, u koju se mnogi često zaklinju, isključuje krivo računanje, krivo zaklinjanje, krivo svjedočenje, lagodnost, licemjerje, tj. sve ono što je, u ukupnom društvenom i socijalnom razvoju, suprotno volji Božijoj iskazanoj u Vjerozakonu objavljenome u mjesecu ramazanu. 

Preporod.info: Često u javnim nastupima potencirate tvrdnju da i vjernici čine ružna djela skrivajući se iza svoje pobožnosti. Možete li nam ukratko reći šta je to istinska islamska pobožnost, kako je Vi razumijevate? 

Silajdžić: Ako se ozbiljnije sagleda praksa bosanskih muslimana, pa i muslimana širom svijeta, lahko je uočiti da se pobožnost, barem na način na koji je predstavljaju osnovni izvori islama, dugo vremena iskazuje u krajnje pojednostavljenim i restriktivnim definicijama. Često je ona svedena ili samo na riječ, na emociju, intelekt, itd., takva “restriktivna pobožnost” ne može izložiti bogate sadržaje islamskog vjerovanja o kojima govore Kur’an i Poslanikov sunnet. 

Prije svega pobožnost u islamu mogli bismo odrediti kao lično, slobodno, živo, neposredno i dinamično čovjekovo povezivanje s Bogom. A to povezivanje je zapravo čovjekov prirodni odgovor na božanski poziv koji se događa u Objavi, poziv koji se muslimanima ali i svim ljudima svijeta, kao što sam već rekao, upravo dogodio u mjesecu ramazanu preko poslanika Muhammeda, a.s..

Drugim riječima, to znači da se Bog objavljuje, a čovjek uzvraća na Njegov poziv u svojoj vjeri, u svojoj odluci da bude s Njim kao izvorom svoga života i smrti, svoje ukupne egzistencije. Čovjek naprosto iskazuje svoje povjerenja u Boga, jer On čini dobro za njega. Ovdje nije riječ o Bogu koga čovjek otkriva svojim umom, bogu tzv. politeističkih religija niti bogu filozofa, nego o Bogu koji se iz milosti objavljuje čovjeku potičući ga na religiozno ponašanje, molitvu, žrtvu, askezu, pokoravanje.

Zbog toga je istinska pobožnost čin koji se odvija u najskrovitijim dijelovima ljudske osobe, prostorima koji nisu dostupni drugima, zbog čega je sloboda, ili lična odluka, njen osnovni uslov. Zato kažemo da svaka pojedinačna osoba posjeduje vlastito iskustvo Istine odnosno Allaha, dž.š., kao Stvoritelja i Uzdržavatelja, kao takvo ono se ne može "izmjeriti" ili vrednovati. Svako je pobožan na svoj način, niko ne može biti pobožan na način svoje majke ili djeteta, jer pobožnost zavisi od vlastitoga iskustva istine Boga, ona se kao takva mijenja iz trenutka u trenutak, zavisno od stepena čovjekove sposobnosti da učestvuje u životu ili povijesnome vremenu. Ali naše iskustvo Boga možemo i trebamo dijeliti s drugima. To i jeset suštinska funkcija religije kao takve. Onoga trenutka kada svoje lično iskustvo Boga dijelimo s drugima pobožnost dobiva jednu novu dimenziju, ona postaje vidljiva, konkretna, manifestna, i tada je moguće govoriti o njenoj djelotvornosti, snazi, ljepoti, vrijednosti, itd. Svoju snagu pokazuje tek kada ju se živi u svakodnevnim društvenim i socijalnim relacijama.

Ako neko misli da posti i da se klanja Bogu predano, a pri tome ne čisti svoj jezik odnosno laže, ogovara i spletkari, znak je da sebi umišlja, čemu je svaki čovjek sklon.

Danas je masovna pojava da vlastita nedjela vjernici zaogrću pobožnošću, uvjeravajući sebe stavovima koji se ne mogu nikako dovesti u vezu s kriterijumima Poslanikova ponašanja ili prakse. Ukratko, pobožnost je život shvaćen u najširem smislu te riječi, od rođenja pa sve do smrti. U njoj su tako sretno povezani vjera i kultura, baš kao i raskošno stablo sa svojim korijenima. Iz toga zaključujemo da je religija kulturološki gledano raskošnija i vitalnija ukoliko posjeduje bogatije obredoslovlje i tradiciju.

Preporod.info: Ako Vas dobro razumijem Vi govorite o važnosti islamskog obredoslovlja?

Silajdžić: Baš tako. Obredoslovlje je sastavni dio svake religije, to je vidljivi jezik vjere, jer obredi vjeru, kao naše lično iskustvo istine Boga, prevode u život. Ritual je vremenski ulazak u nadnaravni svijet, preko njega se prenose važne svete poruke, kroz različite obrede se stječe i duhovna i društvena ravnoteža te gradi i afirmira vlastiti duhovni i kulturni identitet.

Pokušat ću to slikovito predstaviti: Bog je izvor mira, sigurnosti, izvor reda, taj red je položen u Kosmosu, zatim u čovjeku, a trebalo bi da na toj matrici bude uspostavljen i društveni čovjekov život odnosno izgrađena svijest o vlastitom kulturnom i tradicijskom identitetu. S druge strane, džamije, i sveta mjesta su prostorni ulazak u nadnaravni svijet, bogomolje, između ostaloga simbolički označavaju prisustvo nadnaravne istine u pojavnom svijetu.

Zapravo, funkcija obredoslovlja jeste da vjernika neprekidno vraća njegovu stvarnome izvoru, njegovu autentičnome porijeklu, tj. da je čovjek stvoreno i ograničeno, ali i biće koje je stvoreno za vječni život (on je i sazdan od zemlje, gline, ali i od božanskoga duha), tako da iz svijesti o svojoj ograničenosti ili konačnosti, kako bi to rekao čuveni njemački fenomenolog religije Rudolf Otto. On zaključuje o postojanju “nedokučive tajne” koja izaziva strahopoštovanje, ali i divljenje (tremendum i fascinans), u čijem rasponu se odvija cjelokupni ljudski život. Cijeli kosmički poredak bi bio ugrožen ako bi vjernici prestali da vrše obrede. Ako svijet razumijevamo kao prirodni, društveni i moralni poredak, onda je vršenje obreda važan doprinos očuvanju, jačanju i poštovanju toga svetoga reda, o čemu govori uzvišeni Kur’an, ali i druge svete knjige na svoj način. U narušenom prirodnom svijetu teško da čovjek može sačuvati čistu dušu i obratno, u svijetu u kojem žive ljudi koji su izgubili dušu ili su je isprljali teško je zamisliti čistu prirodu, ili poželjni balans između prirode i čovjeka, čovjeka i čovjeka.

Ne bi se smjelo dogoditi muslimanu vjerniku koji izvršava obrede da odlaže smetlje u prirodnome okolišu, da nije osjetljiv za siromašne, bolesne, itd.

Kada dostignemo tu vrstu zrelosti onda svaki čovjekov postupak naprosto odiše moralnom i fizičkom ljepotom (ihsan), oslobođenom svakog vremenskog i ideološkog ograničenja, tu čovjek ostaje otvoren za drugoga, za svijet, okolinu, potpuno ispunjen brigom i odgovornošću. Nažalost, mnogi od nas nisu pokazali potrebnu empatiju prema osobama oboljelim od korona virusa, onima koji su ostali bez osnovnih prihoda za život. Naprotiv, pokazali smo takvu neosjetljivost i sebičnost koju nismo pokazivali ni u vrijeme agresije na našu zemlju. Na taj način, mirne duše možemo zaključiti, vjernici svojim neodgovornim ponašanjem u nekom smislu i sami učestvuju u “razbijanju” tradicionalnog koncepta religije kao nepodijeljene cjeline i na njemu izgrađenog prirodnog i društvenoga reda. 

Preporod.info: Šta se dogodilo, da li moderni koncept religije doprinosi takvim pojavama?

Silajdžić: Svakako! Sada ću to pokušati objasnit ukratko. Religija je u predmodernim vremenima imala centralnu ulogu u životu čovjeka sa različitim oblicima utjecaja na javni prostor. Zbog toga su, na primjer, principi Ying i Yang u kineskoj religioznoj filozofiji (muški i ženski princip koji u interakciji obezbjeđuju savršenu prirodnu i društvenu harmoniju), islamska ideja tevhida (tenzih i tešbih), kršćanska ideja Krista kao utjelovljenoga Boga, snažno profilirali socijalnu, pravno-političku filozofiju kineskih, muslimanskih i kršćanskih naroda.

Nažalost, tu metafizičku izvornost odnosno društveno-socijalnu i kulturnu relevantnost religija počinje polahko gubiti počev od renesanse i prosvjetiteljstva, preko ideološki profilirane filološke nauke 19. i 20. stoljeća i njegova desakraliziranja u eri pozitivizma do redukovane okultno-ezoterijske religioznosti na početku 21. stoljeća. Riječ je zapravo o modernom ideološkom konstruktu koji je bio u službi različitih političkih ideologija moderne europske ili bolje rečeno zapadnoeuropske povijesti. To je postala matrica normalnog načina života u današnjem svijetu. Često ni vjernici nisu svjesni da ih takva vizija svijeta (bez Boga) u najvećoj mjeri određuje u njihovom svakodnevnome životu, u govoru, komunikaciji sa drugima. itd.

Zbog toga možemo i trebamo govoriti o refleksijama ili bolje konzekvencijama takvog određenja i razumijevanja religije u praksi mišljenja naših domaćih alima i odgojno-obrazovnih institucija u Bosni i Hercegovini. Brojni primjeri nas uvjeravaju da još uvijek nesvjesno živimo i mislimo na način modernog, statičnog i redukovanoga razumijevanja autentičnog tradicionalnog pojma vjere, a koji odgojno-obrazovne institucije u Bosni i Hercegovini pretvaraju, umjesto institucija prije svega duhovnog, plemenitog i odgojnog poslanja, u birokratizirane institucije koje služe same sebi ili, što je još gore, ideološkim centrima moći koji su “protjerali Boga” iz savremene kulture kako bi zauzeli njegovo mjesto.

Zato istinski intelektualci mnogo pišu i govore o odsutnosti Boga (svetoga) iz moderne kulture, o svijetu narušene ravnoteže koji formira paranoidnog, neurotičnog i agresivnog čovjeka, zbog čega je 20. stoljeće proteklo, a i prve decenije novoga milenijuma protiču, u znaku velikog povijesnog pesimizma, u “velikim vratolomijama” (R. Garodi) i užasnom nasilju “čovjeka nad prirodom” (Česlav Miloš) i posljedično “čovjeka nad samim sobom” (Hans Jonas).

Međutim, to i ne bi bilo tako strašno i beznadežno da još uvijek relativno veliki broj ljudi (“vjernika”, agnostika, ateista, itd.) ne misli da je čovjekov um odvojen (oslobođen) od Boga i vjere (koji stoji u temeljima moderne civilizacije) “jedino mogući izvor spoznaje,” da je čovječanstvo sa građanskim liberalnim društvima i njihovim civilizacijskim vrijednostima došlo do svojega najzrelijega doba, do kraja povijesti, svejedno što otjelovljenje “stvorenog čovjekovog razuma” u mnogim projektima prijeti, u bukvalnom značenju, mogućim uništenjem čovjeka i života na ovoj planeti i što nas brojne pojave danas uvjeravaju da smo, umjesto savršenijima i humanijima, proteklih decenija polahko postajali sve više moralne nakaze, bića ponižene dobrote, poniženog razuma i ponižene moralne odgovornosti (J. Jukić). Posljedica svega toga je duboka kriza duhovog i društvenog autoriteta. 

Preporod.info: Gdje je izlaz, kako pristupiti rješavanju krize autoriteta?

Silajdžić: To je po mojemu sudu najvažnije, ali i najteže pitanje kojim se bave intelektualci različitih stručnih profila danas. Nažalost, odgovor muslimanskih teologa u Bosni i Hercegovini je u biti sporadičan, što je po mnogo čemu znakovito. Odmah treba reći da odgovor nije u “povratku u prošlost” ili u zatvaranju u tradiciju. Jer, kriza autoriteta će se još više produbljivati u ideološkom i političkom insistiranju na ideji konzervativizma-fašizma, okultizma-nacizma ili religijskoga radikalizma i integrizma, a sve te pojave, nažalost, nalazimo na svim stranama današnjega svijeta.

Moguće rješenje je u interakciji prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u kreiranju nove paradigme razumijevanja svijeta pa tako i religije: nije više riječ o religiji koja stoji pred izazovima sekularnoga društva, već o post/sekularnosti pred horizontima religijske slike svijeta.

A ta nova paradigma podrazumijeva niti bezuslovnu borbu protiv znanja i nauke, a ni slijepo slijeđenje nauke, tehnologije i materijalnoga civilizacijskoga razvoja kao krajnjeg smisla čovjekova življenja na ovome svijetu. Uostalome, danas se sve više govori o nekoj vrsti “znanstvenog taklida”, slijepoga nekritičkoga slijeđenja zvanične pozitivne nauke, sve više se osporava slijepo slijeđenje ideje apsolutne moći razuma, nauke i tehnike. Veliki broj autora nastoji demistificirati takav koncept prirodnoga svijeta, čovjeka i njegova društva. U ovakvoj paradigmi posebno je naglašena najvažnija funkcija religije, a to je njena posredujuća odnosno odgojna funkcija, tj. zaštita i afirmacija odgojno-moralnih normi i u skladu sa njima usmjeravanje razvoja svijeta. Izlaz nije u načelu supsidijarnosti koga je Evropska unija prihvatila od Rimokatoličke crkve i ugradila u svoju društveno-socijalnu i političku filozofiju, jer se njime samo djelimično i situaciono rješava pitanje krize društvenog autoriteta.

Rješenje treba tražiti u rehabilitaciji tradicionalne metafizike i njenog specifičnog pogleda na Boga, svijet i čovjeka, o čemu sam već govorio, jer jedino takva religijska filozofija može uspostaviti horizontalnu (znanje-'ilm) i vertikalnu (odgoj-edeb) harmoniju koja je u savremenoj kulturi i obrazovanju najozbiljnije dovedena u pitanje, i to u svim sferama čovjekova življenja.

Možete biti dobar političar, profesor, sportista, romanopisac, a ne morate biti moralan čovjek, možete biti uspješan biznismen, pri tome nije uopće važno kako ste stekli svoje bogatstvo, jer vrijednost čovjeka se danas mjeri isključivo njegovim učešćem u BDP-u društvene zajednice, sve ostalo je apsolutno nebitno, pa i njegov odgoj i moral.

Drugim riječima, jedino vjera može vratiti čovjeka Bogu, njegovoj iskonskoj prirodi i slobodi koja ga izdvaja u svijetu stvorenja kao “krunu Božijega stvaranja”, ali i Njegovog halife, čija je zadaća da historijske tokove usmjerava u skladu sa univerzalnom i ničim izvana uslovljenom Božijom voljom kako bi sebi obezbijedio život dostojan njegove duše i tijela.

(Preporod.info)