Sjećanje na Aliju Isakovića - Umjetnost oneobičavanja stvarnosti

U okviru sjećanja na Aliju Isakovića povodom godišnjice njegove smrti  (14.3.1997.) želimo ukazati na jednu estetsku dimenziju njegovog stvaralaštva.

Uz sve što je već napisano o ovom značajnom autoru; od pomena na ozbiljnu formalnu naobrazbu, preko sadržajnog književnog opusa, do njegovog zalaganja za bosanski jezik i bošnjačku kulturu, naša intencija je da u ovom tekstu (pod)sjećanja ukažemo na jedan umjetnički vrijedan detalj u njegovom stvaralaštvu.

Prema teoriji komunkacije, jedna od funkcija umjetnosti je skretanje pažnje recipijenta za ono što u svakodnevnici stigne ne primijetiti, jer za to nema vremena. Dobra umjetnost zna skrenuti njegovu pažnju na sitne detalje, neuočljive tokom brzog ritma života, ali relevantne kao sadržaj tog umjetničkog djela.

Upravo to je Alija Isaković, u okviru različitih književnih formi uspijevao. Onako kako su to teoretičari književnosti imenovali kao usmjeravanje narativne svijesti u različita lica (polifonija), Isaković je o pojavama govorio iz više različitih perspektiva i time oneobičavao ono što bi nam se u pojavnoj stvarnosti podrazumijevalo.

Znao je razložiti prostor i vrijeme svakodnevnice, njegove dijelove predstaviti neobičnim, te time "primorati" čitaoce da ih primijete.

- Pokvarenjaštvo je lako dokazati, ali mu nije lako stati ukraj - rečenica je iz njegovog djela "Taj čovjek" koja nudi svojevrsnu definiciju jedne negativne pojave iz stvarnosti; razobličava je i nudi čitaocu da je na osnovu vlastitog iskustva rekonstruiše - iskustvom imamo priliku susresti se sa "pokvarenošću", možemo i odreagovati na nju, s tim što tek nakon ovako postavljene definicije možemo je učiniti neobičnom, racionalno sagledivom i mogućom za uočavanje.

Ne treba, naravno, upasti u zamku, pa na osnovu ovakvih literarnih definiranja pojava iz stvarnosti zaključiti kako je namjera autora bila ponuditi opću sliku svijeta koja će se čitaocu podrazumijevati. Naprotiv, ona traži čitaočev angažman i sagledavanje date definicije u okviru vlastitog iskustva. Ona je tek pomoć da se ono (iskustvo) jasnije vidi.

Već pomenuto miješanje perspektiva sugeriše njegovoj usmjerenosti ka pojedinačnom iskustvu i perspektivi pojedinca koja je autentična i jedinstvena, ali nikako potpuno istinita. Potpuna slika dolazi kombiniranjem perspektiva.

Bilo bi značajno u tom kontekstu vratiti se na priču "Niko i Ništa" iz zbirke "Lijeve priče" u kojoj je neimenovani dječak iz naslova, shodno kontekstu i različitim perspektivama, bivao doživljavan kao nezainteresovan, potom kao smotan i slabašan, potom kao hrabar, potom ponovo kao ponižen, potom kao fizički jak i sposoban, potom kao dječak sa ekstremno delikventskom prošlošću, te konačno kao dječak koji je uspio promijeniti poredak ustaljen godinama. Niti jedna od ovih perspektiva nije netačna, ali niti jedna nije potpuno istinita bez uzimanja u obzir svih ostalih.

U tome se, dakle, ogleda ljepota oneobičavanja svakodnevnice kroz provociranje različitih tačaka gledišta.

Podcrtavam, uz sve što je Alija Isaković uradio na polju promocije jezika i kulture svoga naroda, a što se uz malo pretraživačkog truda može pronaći, njegovo djelo vrijedi/treba čitati i zbog toga što ukazuje na neodvojivost istine od konteksta i uzimanja u obzir svih različitih perspektiva i pogleda.

(N.G./Preporod.info)