Naočiti imam je sagradio kuću iz ljubavi prema lijepoj i mladoj Hafezi

U pitomom naselju Donja Koprivna, koje se ugnijezdilo nadomak Cazina, nalazi se jedna od najstarijih kuća u ovom dijelu naše domovine. Kuća je sagrađena daleke 1939.godine i od tada do danas sačuvala je prvobitni izgled. Pripada izvornoj starobosanskoj arhitekturi. Vlasništvo je stare i ugledne porodice Abazović, čiji potomci brinu brigu da je sačuvaju od propadanja iako bi, kao rijedak primjerak starobosanske arhitekture trebla biti i briga Društva za zaštitu nacionalnih spomenika.

Lijepa i zanimljiva priča vezuje se za gradnju i graditelja ovog zdanja starog 78 godina. Kuću je sagradio seoski imam Bajram Abazović (Abaz), rođen 1892. godine u Bužimu. Bajram je iz rodnog Bužima stigao u Donju Koprivnu na dužnost imama kao vrlo mlad, obrazovan i naočit  čovjek . Nedugo po dolasku u novu sredinu zagledao se u mladu i lijepu djevojku Hafezu iz ugledne cazinske porodice Adilagić. Između naočitog imama i lijepe djevojke planula je velika ljubav koja je krunisana brakom u kome su dobili sina Asima. Bajram je toliko zavolio svoju ženu da je, kao u legendarnim pričama o velikim ljubavima, odlučio da joj sagradu najljepšu kuću u ovom kraju. Sagrađena je u razdoblju od 1937. do 1939. godine. 

Kazuje se kako su supružnici Hafeza i Bajram živjeli u bračnoj slozi i ljubavi do svoje smrti. Kako to obično biva u životu, vremenom u kući su djeca odrastala, stasala u ljude i odlazila za svojom sudbinom. U kući ostaje sin Sejfulah, rođen 1922. godine i on naslijeđuje kuću i imanje oko kuće. Sejfu se ženi s Fatimom Kržalić i u sretnom braku dobijaju djecu Esmu, Refika, Hazima, Hilmiju i Raziju. Djeca odrastaju i odlaze za svojom sudbinom, a u kući ostaju supružnici Sejfulah i Fatima. Poslije smrti Sejfulaha kuća je napuštena, u smislu da nitko ne živi u njoj, zaključana je, ali mladi naraštaj, odnosno njihova unučad, nastoji koliko - toliko sačuvati je od propadanja. Za ovo staro zdanje vezuju ih i lijepe uspomene na ovdje provedeno djetinjstvo. Među potomcima je i poznata krajiška umjetnica Esmira Budimlić koja baš u ovoj kući skuplja snagu i inspiraciju za svoja nova umjetnička djela. Esmira u zanosu kazuje: - Kad malo zastaneš, kao da čuješ glas dobrog čovjeka, vlasnika ove kuće Sejfulaha, mog voljenog djeda!

Unutrašnjost kuće zadivljuje  svojom ljepotom, prostranošću i urednošću enterijera. Četiri velike sobe prostrte su ćilimima, sedžadama, ponjavama, a na prozorima su unikatni ručni vezovi. Među starim dragocjenostima je i drvena komoda stara oko 85 godina, niz starih bosanskih posuda, ibrika i mnogih vrijednih stvari, kako materijalnih, tako i duhovnih. Kako u unutrašnjosti tako i u avliji osjeća se miruh starog, dobrog vremena u kome se sporije, ali zdravije i duže živjelo. Lijepo je to jednom kazala Esmira Budimlić: - I san između toplih zidova od ekološkog materijala, uglavnom drveta, bio je lahak kao golublje pero.“