Vjera nije dogma - Vjera je ljubav, religija je dužnost

Vjera je duša, religija je tijelo. Vjera je svijest, religija je vijest. Vjera je izvor, religija je tok. Vjera je srce, religija je mozak. Vjera je misao, religija je doktrina. Vjera je uvjerenje, religija je usmjerenje. Vjera je semantika, religija je dogmatika. Vjera je moral, religija je politika. Vjera je tajna, religija je javna.

Snažna vjera pojedinca i slaba praksa kolektiva

Bitno je znati ovu razliku između “vjere”, kao urođenog vjerovanja (“fitretullah”) i “religije”, kao naučenog pripadanja (“millet”). Time nam se pojašnjava i razlika između (ne)religioznog vjernika i religioznog (ne)vjernika. Ova konstatacija može izgledati neobična, ali i najmanjim uvidom u ljude oko nas to je itekako uočljivo. Uočljivo je da je uvijek bilo onih koji su u dubini svoje duše vjernici, ali nisu nužno pripadali nijednoj formalnoj religiji. Isto tako, bilo je uvijek, a pogotovo danas, onih koji pripadaju formalnoj religiji, ali su formalno (ne)vjernici zato što niti razumiju, niti prakticiraju religijsku dogmu. Moderno doba je naročito karakteristično, posebno u Evropi, po snažnoj osobnoj vjeri pojedinca i slaboj religioznoj praksi kolektiva. Kod muslimana je stvar obrnuta. Posebno u zadnje vrijeme, muslimani snažno pokazuju svoju kolektivnu pripadnost islamu, ali na indvidualnoj razini nedostaje im prava spoznaja smisla vjere. Razlog je, vjerovatno, u tome što muslimanska ‘ulema nije dostatno objasnila razliku između “vjere”, kao Božijeg dara i “religije”, kao ljudskog umijeća. U bîti, Božji dar vjere (al-hudā) je jednako dostupan svim ljudima. No, taj dar, kao i svaki drugi Božiji dar, može se razvijati na razne načine, pa i na način svog antipoda - zablude u vjeri (al-dalāl). Tanka je linija između al-hudā (“čiste vjere”) i al-dalāl (“čiste zablude”). Nju održava zdravi ljudski razum, a prekida je bolesni ljudski um na štetu čiste vjere, a u korist čiste dogme ili ideologije.

Cijeli tekst u štampanom izdanju „Preporoda“