Mustafa Bećirović: Zapis o jednom putovanju iz osamdesetih - Do Švedske u "Yugi"

Piše: Mustafa Bećirović

Prije nego sam krenuo iz Sarajeva za Priboj, na sastanak s Kosovarima, na Bentbaši sam proučio ajetul-kursiju. Još ne znam je l' Priboj u Bosni, Srbiji ili Crnoj Gori. Odlučio sam ovaj grad nazvati Proboj na Kosovo.

Niti Bošnjaci mogu tamo, niti Kosovari mogu 'vamo. Kontam da se odmah u Priboju prijavim za špijuna, da dobijem duplo državljanstvo - srbijansko, onda mogu u državu Kosovo bez vize.Ne znam šta će mi tražiti.

Ma neću, šta fali Kosovarima doći na ulaz u Bosnu, sješćemo na benzinsku pumpu, popiti kahvu, dogovoriti pos'o i svako svojoj kući. Nekoliko sati vožnje i to je to.

Ha sam uš'o u Priboj, namah mi se ukazala poslovna ideja, k'o ukazanje.

Prvo što sam ugledao je "Yugo 45", na krovu galerija i na galeriji stari demontirani kauč. Gledam, pozadi je prikolica i u njoj dvoje krmadi i dvije ovce. Gledam vozača, starac sa kožnim kačketom i đozlucima sa velikim i debelim staklima, otprilike kao dno tegle. Drži se objema rukama za volan i ne gleda ni lijevo ni desno.

Ispred "Yuge" malo veće auto, "Lada" sa protruhlim pragovima i vratima. Ovo je Meka za jugonostalgičare. Čim se vratim u Sarajevo, osnivam turističku agenciju za "hodočašće" u mjesto gdje je vrijeme stalo i u kojem su živi svi brendovi nekadašnje, drage nam, Juge. Na ruševinama nekada najveće fabrike automobila Priboj (FAP) držaću osobne časove historije. Odmah ću se prijaviti u CCI (Centar civilnih inicijativa) da me depolitiziraju i da tražim lovu od EU za prebacivanje jugonostalgičara na pusto, ali još živo ostrvo jugoslovenskog siromaštva.

Glavni logo te agencije biće "Yugo 45". Ja imam pravo na to, jer sam nekada osamdesetih u takvom autu sa ženom i dvoje djece, još uvijek beba, putovao u Švedsku, i to najdužom maršutom, jer se nije moglo kroz DDR. Uspio sam se i vratiti uz male poteškoće. Najveći problem što nigdje nismo mogli smjestiti tutu.

Manji problem je bio što mi je na Ljubelju pukla kilometar-sajla i nisam znao koliko idem na sahat. Treći problem je bio što u Minhenu na parkingu nisam mogao ugasiti auto. Mogao sam ga upaliti, ali ga ključem nisam mogao ugasiti. Ono što mi je najgore palo je uvreda mog patriotizma od jednog Šveda u Malmeu na benzinskoj pumpi. Pit'o me je kako može nabaviti ovo auto sinu kao igračku.

Ja sam mu ko iz rafala na srpsko-hrvatskom jeziku u lice gruhno jednu jugoslovensku, patriotsku..a on, pošto nije razumio šta mu govorim, klim'o glavom i ponavljao: jah,  jah, jah..

Na toj pumpi sam prvi put saznao za espreso kahvu i kapučino.

A ja planir'o da u povratku, u Vilahu kupim desetak kila sirove kahve Minas i prošvercam, kako bi mi se put isplatio. Sreća nisam jer nije imala gdje stati, i nisam im'o toliko para.

Osim toga, mog'o sam zaglaviti i u zatvoru. Opasnije je to bilo nego danas prošvercati migranta preko granice.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o