Dan kada je Senom tekla krv Alžiraca: Pariski masakr iz 1961. i dalje tabu tema u Francuskoj

Na današnji dan prije 59 godina u srcu Evrope se dogodio Pariski masakr nad alžirskim demonstrantima koji su protestirali u znak podrške za nezavisnost Alžira, a stotine tijela ubijenih Alžiraca plutala su rijekom Senom.

Rat za nezavisnost Alžira (1954.-1962.) u Francuskoj javnosti se i dalje naziva “bezimenim ratom“, a svi francuski vojnici su naknadno dobili statuse veterana i pomilovani su za sve počinjene zločine u tom periodu.

Blizu 30.000 alžirskih demonstranata okupilo se 17. oktobra 1961. godine u centru Pariza kako bi mirnim protestima tražili kraj rata i proglašenje nezavisnosti Alžira. Uslijedio je brutalni pir francuskih snaga koje su, prema posljednjim istraživanjima ubile blizu 400 Alžiraca, čija tijela su potom danima plutala rijekom Senom. Demonstranti su zatvoreni na stadione i u zatvore, a skoro polovica ih je protjerana u Alžir.

Skoro četiri decenije je Francuska bila nijema i krila sve izvještaje i arhive o tom gnusnom masakru u srcu Evrope, da bi tek 1998. godine vlada te zemlje objavila prvi komentar o tom događaju. Navedeno je da je život izgubilo 40 demonstranata i nastavljen je pokušaj skrivanja istine o danu kada je Sena obojena krvlju alžirskih demonstranata, piše agencija Anadolija.

Tadašnji gradonačelnik Pariza Bertrand Delance je na današnji dan 2001. godine na Mostu saint Michel postavio ploču za stradale u masakru iz 1961. godine, ali Francuska nikada nije priznala odgovornost za taj masakr, niti je bilo ko procesuiran i kažnjen za to.

Iako francuske vlasti i dalje ustrajno prikrivaju i negiraju da su tokom kolonizacije Alžira (1830.-1962.) počinile teške zločine i genocid nad Alžircima, u pariskom Musée de l’Homme su izloženi posmrtni ostaci predvodnika alžirskog otpora.

Jedan od najodgovornijih nalogodavaca za Pariski masakr iz 1961. godine bio je tadašnji ministar francuske policije Maurice Papon, koji je negirao da su se tog dana dogodili bilo kakvi neredi i uveo potpunu medijsku i svaku drugu blokadu pristupu informacija o tom događaju.

Mnistar Papon je početkom tog oktobra 1961. godine uveo policijski sat kojim je izlazak iz kuća bio zabranjen samo alžirskim muslimanima.

To je i bio jedan od povoda za okupljanje desetina hiljada demonstranata na mirnim protestima u Parizu na današnji dan 1961. godine. Službena istraga nikada nije provedena, a prema posljednjim istraživanjima, tog dana je u centru Pariza policija ubila blizu 400 Alžiraca, ranila hiljade i uhapsila blizu 14.000. Policija je tijela ubijenih, ali i stotine ranjenih Alžiraca, kupila s pločnika trgova, željezničkih stanica i ulica i bacala ih u Senu.

Nakon vladinog izvještaja iz 1998. godine i navoda da je ubijeno svega 40 Alžiraca, historičar Jean-Luc Einadi je godinu kasnije tužio Papona i dobio tu parnicu na sudu. To je prvi dokument neke francuske institucije u kojem se govori o odgovornosti policije za masakr, ali francuske vlasti i dalje ne govore o tom događaju.

Francuska policija nije odobrila zahtjev novinara agencije Anadolija da pristupom arhivi potraži detalje vezane za masakr koji se dogodio prije skoro šest decenija, a u obrazloženju se navodi da je pandemija COVID-19 razlog odbijenice.

Jedan od svjedoka masakra u Parizu je 84-godišnji Ait Ouazzou Areski i za Anadoliju je kazao da je mnogo vremena proveo u zatvoru zbog rasističkih metoda tadašnjeg francuskog ministra policije Papona.

Ističući kako je Papon uveo policijski sat koji je bio diskriminirajući i rasistički prema Alžircima, Areski je kazao da je Papon tako pokušao sabotirati mirovne pregovore koji su u tom periodu vođeni.

- Proteste je organizirao Pokret podrške za nezavisnost Alžira i svi demonstranti su bili nenaoružani i čak nismo dozvolili ni da se nose čakije. Desetine hiljada ljudi su došle na proteste, a policija je u jednom trenutku nasrnula i otvorila vatru na nas - kazao je Areski.

Na spomen-ploči na Mostu saint Michel se nalazi 49 silueta ljudi, a Areski tvrdi da je broj žrtava bio desetorostruko veći i da su francuske vlasti tako indirektno priznale o kakvom masakru je bila riječ.

- Francuska na sve načine pokušava skrivati istinu. Tražimo da prizna ovaj i sve zločine koje je počinila tokom kolonizacije - kazao je Areski.

Profesor s Univerziteta Evry-Val-d’Essonne Oliver Le Cour Grandmaison također smatra kako je uvođenje rasističkog i diskriminatornog policijskog sata za Alžirce bio povod mirnih protesta koji su policijskom represijom pretvoreni u masakr velikih razmjera.

On je u svojim historijskim udžbenicima napisao kako je Maurice Papon bio izaslanik Francuske u koloniziranom Alžiru i Maroku, a da je kao ministar policije u Parizu djelovao vođen osvetničkim porivima prema svima koji su pružali otpor kolonizaciji i zagovarali nezavisnost.

- Papon je i svoje brutalne metode ratnog djelovanja prenio u Pariz i njegovom naredbom je u centru Pariza 17. oktobra 1961. godine počinjen najstravičniji zločin od Drugog svjetskog rata - tvrdi Grandmaison.

Naglašavajući da se Pariski masakr treba tretirati kao državni zločin koji je počinila vlast Francuske, Grandmaison je kazao da prvi čovjek tadašnje pariske policije nije djelovao neovisno o nadređenim, uključujući i tadašnjeg francuskog premijera i generala Charlesa De Gaullea.

- Masakr u Parizu iz 1961. godine je imao političku, rasističku, pa čak i vjersku pozadinu i predstavlja zločin protiv čovječnosti. Državni vrh Francuske još uvijek nije priznao masakr koji se planski dogodio. Bilo je nekih izjava, ali one ne odražavaju istinu i ne licitiraju odgovorne - kazao je Grandmaison.

Ističući kako se taj zločin nad Alžircima nije dogodio u Alžiru, već u centru Pariza, Grandmaison je kazao da je besmislen mit francuske vlasti o zločinima koji su se događali samo na poprištima rata u koloniziranim zemljama.

Historičarka i direktorica Nacionalnog istraživačkog centra u Francuskoj (CNRS) Karima Direche je također govorila o Pariskom masakru i kazala kako su nenaoružani demonstranti ubijani vatrenim oružjem.

- Hiljade Alžiraca su uhapšene i bačene u zatvore. Vršena je tortura nad njima, desetine su ubijene, neki su ranjeni bačeni u Senu i utopili su se. Primijenjena je prekomjerna sila nad tim ljudima - kazala je Direche.

Ona je kazala da Pariski masakr iz 1961. godine predstavlja represiju kolonijalističke sile nad pokretom za nezavisnost i antikolonijalizam.

Podsjetivši kako je bivši francuski predsjednik jednom prilikom kazao da odaje počast ubijenim u Pariskom masakru, Direche je kazala da nije pomenuo riječ o odgovornosti Francuske te je dodala da francuski zvaničnici smatraju da je represija nad Alžircima bila legitimna.

- Francuska država ima poteškoće u suočavanju s kolonijalističkom prošlošću. Kolonijalizam je dio francuske historije - kazala je Direche.

Čelnik Komiteta za pravdu i slobode Yasser Louati je takođr kazao da je tadašnji prvi čovjek policije Papon naredio izvršavanje masakra nad demonstrantima jer nije želio u Parizu da čuje glas otpora i borbe za nezavisnost Alžira.

Podsjetivši kako je Papon sarađivao i s njemačkim nacistima i kako je učestvovao u progonima i slanju Jevreja na masovne likvidacije, Louati je kazao da se francuske vlasti nikada nisu suprotstavile njegovim metodama i da takva praksa ujedno predstavlja i gubitak društvenog pamćenja.

- Godine nakon masakra su prolazile, a o tome se nije govorilo ni riječi. Tek 80-ih godina su historičari, poput Jean-Luca Einaudija, počeli raditi svoj posao i dokumentirati činjenice o tom zločinu. Međutim, o tome se još uvijek ne uči u školama, to je i dalje tabu tema. Francuska se nije suočila s prošlošću i niti jedan njen predsjednik nije se izvinio za zločine - kazao je Louati.

Louati je također kazao da Francuska i njen narod nisu naučili lekcije iz prošlosti i da zato danas ne reagiraju na represije koje aktuelna vlast u toj zemlji provodi nad muslimanima.

On tvrdi da aktuelni francuski predsjednik Emmanuel Macron vrši velike pritiske na nevladine organizacije koje od njegove administracije traže da progovori o Pariskom masakru iz 1961. godine.

- To pokazuje da i dalje živimo u Francuskoj koja zlostavlja one koji žele pamtiti prošlost i podsjećati na nju. Pariski masakr zaslužuje jedan dan i komemoraciju i jedan zvanični govor francuskog predsjednika. Nije se dogodilo daleko, već u srcu Pariza i dogodilo se odlukom francuskih institucija i niko ništa nije činio da to spriječi - zaključio je Lauati.

(Preporod.info/Agencije)