Naši strahovi od mezarja

Uvijek sam se pitao otkuda toliki ljudski strah na mezarjima. Čime to zrače bašluci i drugi nadgrobnici pa bi nas često odsvuda podilazili trnci kad bismo se, u kakvo nedoba, zatekli među njima? Nije to samo urođeni strah od smrti, ljudska je svijest odmalehna dovoljno “instruirana” i, postane li bezbožnička, isfrustrirana, da će jednoga dana tijelo biti položeno na istom ili sličnom mjestu, bit će da se u tom iznenadnom psihološkom stanju pobojimo nemoći pred namećućim neizvjesnostima, osjetimo se ranjivima pred opasnostima što ih oblikuje ili vlastita uobrazilja, mašta, čulo panike, ili naslijeđeno predanje o sasvim poznatim grobljanskim prostorima i prikazačkim “navikama” njegovih stanovnika. Nije to strah od onoga što se upravo zbiva (mi uglavnom mirno i smjerno koračamo između mezarova, najradije gledamo ispred sebe, ponekad razgovaramo, tjeramo misli prema čemu drugom), nego je to strah od onoga što bi nam se, kao, moglo dogoditi, u šta bismo ni-krivi-ni-dužni mogli upasti, to su trenuci kad između sadašnjosti i budućnosti dolazi do traumatičnih međusvjetovnih trenja, a naša svijest i krhki ego otvaraju previše unutarnjih praznina da strepnja počne snažno udarati o razum i porozne granice strpljenja.

U djetinjstvu sam se naslušao priča o užasovitim prikazama kraj česama, prikazama s bijelim čaršafima do nebesa po ledinastim zaravnima, prikazama uz obode šuma, pogotovo o prikazama ukazilicama na živim grobljima, ili onim grobljima koja bi mogla biti u nekoj šumskoj mrklini, na pustom čairu, na tom i tom putu, samo su i ona vremenom zauvijek umrla, ostavljajući duše, kao onostrane izbjeglice, da se same snalaze kako znaju i umiju, gotovo da sam i sâm čuo glasove u kojima se priziva u neku vrstu pomoći ili se obistinjuju prijetnje s druge strane stvarnosti... Jednima se prikazivalo na Lijevče brdu, nekima dok su iz pravca Tjentišta išli u Kruševo preko Lupoglavi, nekima kraj izvorskih vrela prema Zamrštenu, nekima na Svatovskom groblju na Glogu, ili uz obalu Sutjeske, i uvijek noću, i poneke su te priče bivale bolno nastavljane u mnogim mojim najranijim djetinjim snima.

 Prikazivanja su u seoskim pričama često imala svoje neriješene zemaljske “razloge”, nekom je nanesena teška nepravda, neko je na određenom mjestu stradao mlad i zelen, neko se želi osvetiti potomcima onih koji su proizveli ili omogućili nepravdu... I danas se sjećam malih uhatih nasrtljivih bića u svojim snovima, koja su me povlačila k zemlji, zaskakivala, cerila se, proganjala me, da me, i dok pišem ove retke, podilaze neprijatni trnci. Jedno od tih bića iz snova, u kasnijim godinama, “prepoznao” sam donekle u jednom od filmova iz čuvenog znanstvenofantastičkog ciklusa Zvjezdani ratovi, i to u liku onog malog, uhatog, prepametnog stvorenja koje ima ulogu univerzalnog dobrička i reinkarnata trajnijih i pamtljivijih mudrosti o svijetu i životu. (Moji snovi su takvi, mislio sam, što je otac, kad je iskopavao temelje za našu kuću u Kruševu, u jednom ćošku naišao na veliku ljudsku bedrenu kost i, kako je pričao na nekom od komšijskih sijela, zakopao duboko u šumi, na mjestu gdje samo on zna gdje se nalazi.) Danas mi je čudno što se o tim košmarnim snima nikad nisam žalio ni majci, ni ocu, snovi su otišli od mene iznenada i zauvijek.

Često sam bio u prilici da s ocem prolazim kraj mnogih zavičajnih mezarja. Nisam se plašio, uz oca sam se osjećao najsigurnijim djetetom na svijetu, osjećao sam se sigurnim i uz “Ajetu-l-Kursiju”, koju bih u prolasku kraj mezarja obavezno učio u sebi, čak bih, držeći se ovlaš za očev kaput, blago slavodobitno, pogledao u pravcu nekog od uzdignutih nišana, a na njima bi se samo bjelasala srebrenasta mjesečina, ili bi beskrajni orkestar zrikavaca najavljivao još jedan beskišni, ljetni dan... Imam Murat-efendija Merdan bi znao reći, kao i Huseinova majka Derviša, kao i mnogi drugi, kako se ne treba bojati umrlih, treba se bojati živih, dovoljno je za umrlē proučiti Fatihu, nije dobro uz mezarove učiti noću, a to što se priča o prikazama, o tome kako se nešto strašno vidjelo ili čulo samo su besposlenička nalagivanja, izmišljotine, zastrašivanja, ko vjeruje u Boga i Sudnji dan taj nema razloga da se boji ničijega groba i nikakvoga groblja.

Danas mi se čini da je na našim prostorima tafefobija, strah od mezara, nešto kao ovdašnja izvanislamska “pozajmica” od onih paganskih i hrišćanskih tradicija koje kulturu smrti, smrtnosti, groba, grobišta, proživljenja grade na dogmi Isusova uskrsnuća i, s druge strane, na gotovo pa kanoniziranoj filozofiji straha naprema onostranosti. U velikom dijelu kršćanofone evropske literature, i, dakako, literature na Balkanu (sjetimo se samo pripovijesti Leptirica Milovana Glišića), a pogotovo u savremenoj filmskoj industriji, vampiri, vukodlaci, razni Dracule, zle vile, onostrana zapanjujuća čudesa, stari ili novi Frankensteini, vještice načelo Smrti prikazuju kao trajno prijeteću dvojnost načelu Života, zato, nimalo slučajno, mnoge su kršćanske crkve, poput kapucinske crkve i samostana u Palermu, bile ujedno i masovne, zastrašujuće kosturnice. Često i sami bivamo neposrednim svjedocima-konzumentima koliko postojeća filmskoumjetnička fabriciranja straha bivaju uzdignuta do najmaštovitijih horor-dimenzija, toliko da je to u filmu i u umjetničkom izražavanju općenito steklo status žanra.

U nekadašnjim selima u dolini rijeke Sutjeske najprisutniji su onī čija su imena i godine preseljenja na Onaj svijet ispisana na uzdignutim bašlucima. Mezar nije samo “simbolično presjecište imaginarnog i stvarnog, iskustva i neizvjesnosti”, kako je to u svome eseju “Poetika groba” (Ars moriendi) rekao Branimir Donat, svaki mezar u Kruševu je i otvoreno pribježište sjećanja na jedno vrijeme i ubijeni život čija se grobna humka nastavlja uzvrhnjavati u našim životima i smrtnostima. Naša mezarja su postala svakidašnji naši najprostraniji i najbosanskiji pejzaži. Uz svaki bih nišan u zavičaju mogao satima sjediti i razgovarati sa svim vlastitim bivšostima, odbjeglostima, nestalostima a da i ne pomislim na ikoliki strah. Bilo bi me stid, jer bi djelovalo krajnje sebičnim i neumjesnim, ako bih se prepustio i najmanjem mogućem strahu.

A koliko je u bošnjačkoj kulturnoj i umjetničkoizražajnoj tradiciji naglašena bliska vezanost za poetiku smrti, za bašluke i mezaristane, za sve onē koji u svojim srcima “plijeve mezarove”, možda najdirektnije pokazuju slikarska platna Seida Hasanefendića – Trabzona, Emira Dragolja, Safeta Zeca, Salima Obralića, mnogih drugih velikih slikara zemlje Bosne, kao i stihovi ponajboljih savremenih pjesnika na bosanskom jeziku, kao što su Džemaludin Latić, rahmetli Zilhad Ključanin, Amir Brka, Asmir Kujović, Nadija Rebronja, mnogi drugi... Zato, na kraju ove bilješke, ne mogu odoljeti iskušenju a da i sebe i čitaoce ovoga teksta nanovo ne podsjetim šta u pjesničkoj magiji Kamenog spavača, u “Slovu o smrti”, najislamskijoj mogućoj pjesmi o smrti i čovjekovu osjećanju prolaznosti, poručuje lirski subjekt Maka Dizdara: “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana / Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema / I nema kraja / Smrću je samo obasjana staza uspona / Od gnijezda do zvijezda”.