Šta su nama "srpske svetinje"?

Piše: Osman Halilović

Krajem devedesetih, jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca prošloga vijeka, pripovijedao nam je kako se nekoć, kao mladi komunistički poletarac, zadesio u posjeti Kragujevcu skupa sa Skenderom Kulenovićem. Posjetivši spomen-obilježje kragujevačkim đacima koje su esesovci strijeljali 21. oktobra 1941. godine bio je ljudski dirnut podsjećanjem na taj bezumni zločin njemačkog okupatora. Pri povratku sa mjesta stratišta, nakon nekoliko dugih minuta tišine, upita Skendera: "Šta misliš, da li će Srbi zbog ovoga ikada prestati da mrze Nijemce?" Skender zastade, uze ga pod ruku, malo odvoji u stranu i poluglasno reče: "Dragi Muhamede, ne mrze oni Nijemce, oni mrze Turke".

U tim epskim "turcima"', koji su objekat arhetipske historijske mržnje kod Srba, bošnjački narod je, nemalo puta se ogledajući na ulaštenoj pljoski tupe četničke kame, prepoznavao svoje vlastito lice. U mirnije doba, kada se kame zamotaju u uljane krpe i zakopaju pod hudžere, bošnjački odnos prema ovom Skenderovom narativu uglavnom se zasnivao na psihološkom mehanizmu potiskivanja sjećanja i saljevanju strave samome sebi.

Svojevrsno je to samouvjeravanje kako su "u strahu velike oči", i da ne može baš biti da neko hoće, tek tako, ni kriva ni dužna da te zakolje.

Dobrih ljudi ima svuda, a svijet je i "pun gada, krštenog i nekrštenog". Ta kolektivna etička uravnilovka, zasnovana na temeljnoj islamskoj premisi da se svaki čovjek rađa u čistoj prirodi i da nečiji moral i ljudske kvalitete ne ovise od toga kojem plemenu i naciji pripada, neizbježna je osnova našeg pogleda na svijet oko sebe. Ona je i nužna, jer ne možeš živjeti iole normalan i civilizovan život ako sve svoje postupke i životne planove zasnivaš na stalnoj sumnji da te komšija hoće ubiti.

Zato je i moguće, da u sredini kakva je, recimo, grad Zvornik, na čijoj teritoriji je najveća koncentracija masovnih grobnica bošnjačkih civila i na čijem području je izvršen najveći broj egzekucija u genocidu nakon zauzimanja zaštićene zone Srebrenica od strane vojnih i policijskih snaga današnjeg entiteta RS, Bošnjaci pristaju na svaku pruženu ruku u nadi da je moguće izgraditi društvo zasnovano na vrijednostima "zemlje koja nikome nije tijesna".

Tako naš narod umije cijeniti kad aktuelni gradonačelnik Zoran Stevanović čestita Bajram uz želju da se "poštujemo i cijenimo", kao što umije da prepozna da je njegova retorika pitomija i ljudskija od retorike njegovog stranačkog šefe iz Laktaša za kojeg sa džamija ezan "arlauče".  

Kada lokalni biznismen i nekadašnji šef komisije za razmjene Drinskog korpusa tzv. VRS, Vitomir Tomić, najednom dobije maniju da lokalnim džamijama poklanja drvenu galanteriju i slične ukrase, Bošnjaci to shvate kao "svačije pravo da opere svoju savjest pred Bogom".

Kada nam predsjednik lokalne "Prosvjete" i nekadašnji član zloglasnog Kriznog štaba tzv. srpske opštine Zvornik, na čijem čelu je bio osuđeni ratni zločinac Brano Grujić, predloži da se napravi komparativna monografija "srpske i bošnjačke književne tradicije" u Srednjem Podrinju, to nas obraduje kao mali znak da su, možebiti, došla bolja i "normalnija" vremena.

Kada potpisnik ovih redova upozna mladoga pravoslavca koji je istinski zaljubljenik u Attarovu poemu "Govor ptica" otvara se prostor nade da bismo stvarno, u malo drugačijim okolnostima, sa malo drugačijom pameću, mogli, ne samo da dijelimo naš komotni životni prostor, nego da se međusobno obogaćujemo i pozitivno inspirišemo. Pogotovo stoga što je moguće čuti neke od lokalnih srpskih intelektualaca da tvrde kako je "srpski nacionalizam nanio mnogo štete drugima, ali je, prije svega, srpskom narodu donio prokletstvo i bijedu."  

Prema problematici crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Bošnjaci su se, za razliku od bosanskih Srba, odnosili sa priličnom nezainteresovanošću.

Ima u toj ravnodušnosti i određenog dostojanstva: narod kojem su Srbi spalili i minirali stotine džamija, narod koji u Srednjem Podrinju nije zapalio niti jednu crkvu, narod kojem bratunački četnici za Novu hidžretsku godinu u harem džamije ubace zaklanu svinju, pušta da međusobne imovinsko - pravne odnose, kao i polaganje prava na simbolički kapital koje to sa sobom nosi, dvije pravoslavne crkve riješe između sebe. To se nas, s pravom, ne tiče.

Ali, u noći 30. na 31. avgust, nakon završetka crnogorskih parlamentarnih izbora, sablasna četnička "litija" u Zvorniku pokazala nam je da nas se itekako tiče.

Kao što se tiče i Bošnjaka u Beranama po čijim kućama su, prije neki dan, "borci za srpske svetinje" spisivali parole smrti i zločina.

Moj drug, doktor Esad i njegove djevojčice sinoć nisu spavali. Kao što nisu spavali ni ostali Bošnjaci u gradu Zvorniku.

Čitavu noć su, sa gromoglasno podešenih zvučnika, slušali "put na Kosovo ravno", kao i četničke hitove o "bulama pred džamijom" i "pijenju turske krvi".

Tako to jeste. Odakle god da krene, od ideje "svi Srbi u jednoj državi" ili od svađe oko crkvene imovine sa pravoslavnom braćom u Crnog Gori, velikosrpska politika završi na "klanju Turaka". Zaklati komšiju i opljačkati tuđe njena je temeljna pokretačka ideja i njen najviši domet. Sličnom orgijanju prethodne noći svjedočili su i Bošnjaci drugih gradova na prostoru bh. entiteta RS, a "Marš na Drinu" mogao se od Dobrinje i Lukavice, ako se samo malo bolje oslušne, čuti i sa Baščaršije.

Ovakva nacionalistička iživljavanja nad bošnjačkim građanima grada Zvornika nisu rijetkost. Oguglalo se, što bi naš narod rekao. Pa se može desiti na na njih niko do bošnjačkih zvaničnika i ne reaguje, s obzirom da se radi "o već viđenoj i uobičajenoj praksi".

Bošnjaci koji žive u samom gradu Zvorniku, ipak su posebno osjetljiva kategorija (u bošnjačka sela četnik, ipak, ne bi zakoračio da se barem tri puta ne nakašlje). O toj kategoriji naših građana bi se morala voditi posebna i stalna briga.

Nesposobnost ili nehtijenje institucija entiteta RS, koje se plaćene i novcem građana Bošnjaka, da ove građane i njihovu djecu zaštite od sve češćeg četničkog orgijanja po Zvorniku, Srebrenici, Bratuncu, Banja Luci i drugim gradovima moralo bi, i za bošnjačku politiku u BiH, a ne samo za Islamsku zajednicu i bošnjačka nevladina udruženja, predstavljati jedan od gorućih problema današnjice.

Sa nestrpljenjem očekujemo dan kada će se sa prakse politike "kao seoske spletke" i pravljenja spiskova za humanitarnu pomoć bošnjačkim povratnicima koji, hvala Dragom Bogu, u pšenici i žitu ne oskudijevaju, sazreti i krenuti u akciju dizanja ovakvih sigurnosnih problema na državni i međunarodni nivo.

Jer tamo, na državnom i međunarodnom nivou, tretmanu ovakvih problema i jeste mjesto.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o