U Konjicu predstavljene dvije nove knjige Esada Bajića

Esad Bajić je predstavljajući svoje dvije knjige kazao kako one, iako žanrovski nemaju zajedničke tačke, u svom polazištu, nastajanju, imaju istu emociju zasijanu u njegovom ranom djetinjstvu o čemu sjećanja prenosi u knjizi "Kriške uspomena"  te u kazivanjima o najdražima koja je slušao od rahmetli dede i nene - među kojima su i kazivanja o dvojici Poslanikovih, a.s., unuka hazreti Hasanu i Husejnu. 

Tako u predgovoru za knjigu hazreti Husejn, radjallahu anhu, piše: "Traganje za izvorima koji govore o Poslanikovom, a.s., unuku hazreti Husejnu predstavljalo mi je svojevrsno oživljavanje  lijepih momenata djetinjstva kada su mi o Poslaniku i njegovoj porodici govorili rahmetli dedo Ahmet i nena Emina. Njihova kazivanja najčešće su bila u formi priča čiju radnju nisam uvijek dobro pamtio, no, emocija koja se tada javljala u glasu dede i nene, bila je i ostala posebno izražena i zapamćena. Više od činjenica koje su mi kazali pamtio sam milinu tih emocija, ljubavi, pobožnosti i ponosa koji je zračio iz njihova govora, govora koji se iako je koristio slične riječi jasno razlikovao od govora o bilo kome drugom. Kazivanje o Poslaniku i njegovim najbližim bilo je posebno i ja sam ih kao posebne ponio u svoj život uvijek sretan u prilikama koje su se nudile da nadopunim to polje posebnosti, proširim ga novim saznanjima i informacijama. I svako saznanje na tom putu nagrađivalo me toplinom ovih prvih sjećanja, makar sam od onog koji sluša polahko prerastao u onog koji kazuje, te sam u danima dok sam sakupljao građu za ovu knjigu nerijetko zamišljao kako, sada rahmetli dedi i neni, proširujem kazivanja koja su oni nekada u jednostavnijoj formi kazivali meni..."

U osvrtu na knjigu "Kriške uspomena"  recenzent knjige Aldina Medija je napisala:

"Knjiga "Kriške uspomena" namijenjene je za one otvorenog srca i uma, za vječite tragače čiji duh jednako uznemiri mraz na prozorskim oknima kao i nišani gradskih i seoskih harema. O nišanima, biljezima ljudske prolaznosti, kazuje mnogo. Oživljava ih dječijim dlanom, prateći nit nekada i sada, i pokušava, u svom traganju, spojiti početak i kraj u jedan savršeni krug.

S obzirom na vlastiti poziv i na jednu čvrstu iskustvenost, Bajić se u ovim svojim redovima često poziva na ajete iz Kur'ana, da bi svijet objasnio sebi ali i sebe svijetu. Na tom svom putu prisjeća se Esada-dječaka, Esada-čobanina, Esada-maloljetnog dobrovoljca u borbenim redovima IV muslimanske, dedinog, naninog, očevog, majčinog, sinovog... Esad je zahvalan sagovornik. Njegova zapitanost kao i ključ njegove spoznaje ne moraju nužno biti jedina istina, ali je zasigurno njegov put istina. I onda kada razgovara sa mrtvima, i onda kada traži kiseonik za lijepu riječ, i onda kada pije kahvu sa nanom Đulom.

Kroz Bajićevo kazivanje, čitač će se sjetiti svojih predaka koji su nas naučili da budemo i jaki i razmaženi, onih istih čijim nestankom smo sve više sami i čijih pouka se sve češće pokušavamo sjetiti - da bi zadržali ono ljudsko u sebi, onaj glas što pred spavanje šapće iz svakog jastuka.

„Ko jede kriške na klis jednom će zasigurno posegnuti za filozofijom“, napisao je Bajić. I eto je - filozofija Župe, duhovnost iskamenjala iz hercegovačkog krša i duhovitost zdravog težaka, jer kao što već rekoh – Esad je zahvalan sagovornik, pa i ne moraš biti vjernik da bi shvatio šta je blagoslov u imanju dobrog sagovornika.

Esadove kriške u kojima je sreće žudnja a ne stanje, pa je i samim tim sadašnjost najkraći trenutak postojanja, možda i nisu pod visak za one koji razumiju naginjanje samo udesno ili ulijevo, ali su za sve one koji razumiju naginjanje prema unutra , i takvima je toplo preporučujem."