Njemački ministar M. Roth: Genocid u Srebrenici - Predstavljanje kolektivnog neuspjeha

25 godina nakon Genocida u Srebrenici njemački interes je veći nego ikad da je budućnost Zapadnog Balkana u Evropskoj uniji (EU). Posebno se mora ojačati mlado civilno društvo, napisao je državni ministar za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova Njemačke Michael Roth u autorskom tekstu za konzervativni list Welt.

Juli 1995: Milioni ljudi dive se u Berlinu zgradi njemačkog Parlamenta (Reichstag) kojeg je umjetnik Cristo umotao u bijelo platno. U međuvremenu, na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine, događa se najgori ratni zločin na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata: Genocid u Srebrenici.

U danima od 11. jula, bosansko-srpske oružane snage su tamo brutalno ubile hiljade nenaoružanih muslimanskih dječaka i muškaraca.

Genocid u Srebrenici danas obilježava 25. godišnjicu.

Po završetku hladnog rata, mnogi su spominjali da se liberalna demokratija širom svijeta nalazi na nezaustavljivom trijumfalnom maršu. U sjeni tog duha optimizma, već duže vrijeme smatran prevaziđeni nacionalizam ponovno je krvavo probio svoj put na Balkanu.

Srebrenica predstavlja posebno mračno poglavlje ratova i sukoba koji su bivšu Jugoslaviju pretvorili u ogromno ratište. Idilična lokacija simbolizira povratak u varvarstvo koje se više nije smatralo mogućim, zbog ljudskih ponora i neizmjerne patnje. Žene i djeca su progonjeni, silovani i protjerani, bespomoćni dječaci i muškarci sistematski su razvrstavani, ubijani i bačeni u jamu - samo zato što su bili bosanski muslimani.

Srebrenica je postala i epitet kolektivnog neuspjeha međunarodne zajednice, jer su se ubistva desila pred očima Ujedinjenih naroda (UN) i svjetske javnosti. Međunarodna zajednica, sa svojim vojnicima, "plavim šljemovima" stacioniranim u regiji, nije bila u stanju zaštititi civile i zaustaviti ubitačne trupe generala Ratka Mladića.

Srebrenica znači, ne samo dotaći dno, već predstavlja i prekretnicu u novijoj evropskoj historiji. Okrutni masakr do temelja je potresao našu sliku nas samih i samopouzdanje te pokrenuo ponovno razmišljanje, i to ne samo u Njemačkoj.

Izmijenilo je naše viđenje naše odgovornosti u regiji, međunarodnih sukoba i korištenja vojnih sredstava za očuvanje mira i zaštitu civila. Nada da se rat nikada više neće desiti ili "da više nikada nećemo morati ići u rat" pokazala se velikom iluzijom, s obzirom na zločine u dvorištu Evrope. Mir i pomirenje na Zapadnom Balkanu su u konačnici postali pravi test za trajni uspjeh evropskog modela.

Do danas je Genocid ostavio duboke rane. I dalje se otkrivaju novi grobovi s posmrtnim ostacima ubijenih ljudi. I ove godine žrtve porodice pokopavaju žrtve u Memorijalnom centru, otvorenom 2003. godine.

Pravna istraga zločina još nije gotova - ne u Haagu, gdje se presuda u revizorskom postupku protiv Mladića još uvijek čeka, i ne u zemljama regije, gdje su postupci protiv ratnih zločinaca dijelom sporo napreduju i gdje ni blizu nisu svi počinitelji morali odgovarati na sudu.

Dok Međunarodni sud zločin naziva genocidom, Srbija i bosanski Srbi uporno odbijaju priznati genocid kao takav. A u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji državni zakon koji negiranje ratnih zločina smatra krivičnim djelom.

Daljnji napori su potrebni i za rasvjetljavanje sudbine nestalih. Sve zemlje regije moraju napokon otvoriti svoje arhive i aktivno sarađivati. Čelnici vlada zemalja Zapadnog Balkana obavezali su se na to „Londonskom deklaracijom“ Berlinskog procesa 2018. godine.

Posvećene ličnosti svuda u regiji

Situacija na Zapadnom Balkanu je i dalje krhka. Političari svjesno i ciljano šire nesklad između etničkih i vjerskih grupa, sipaju novo ulje u nacionalističku vatru i raspiruju rasističke predrasude i mržnju.

Njihova zapaljiva retorika ne prestaje ni na poštivanju osuđenih ratnih zločinaca. Oni rastavljaju, umjesto da pomire. Još uvijek postoji opasnost da se stare rane i etnički sukobi ponovo pojave. Mnogi mladi ljudi stoga ne vide perspektivu kod kuće i odlaze u inostranstvo u potrazi za boljom budućnošću - jer su prespori kod kuće sa pomirenjem i promjenama.

Regionalno pomirenje ključ je mira i promjena za dobru budućnost na Zapadnom Balkanu. No, pomirenje je kameniti put koji zahtijeva puno snage i hrabrosti sa svih strana. Dobra vijest je da u cijeloj regiji postoje predane ličnosti koje su srcem i umom posvećene tome.

Na primjer, poglavar muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisu-l-ulema Husein Kavazović, koji je posvećen priznavanju onoga što je učinjeno kako bi pripremio teren za pomirenje; učenici jedne gimnazije u bosanskom gradu Jajce, koji su se godinama opiru etničkoj razdvojenosti koju vlasti priželjkuju; brojne organizacije civilnog društva koje su se okupile u inicijativi za pomirenje i žele pronaći zajedničku budućnost održavanjem žive uspomene na žrtve balkanskih ratova; regionalna organizacija za dobrobit mladih Ryco, u kojoj mladi podsticaji zajednički promiču razmjenu i saradnju.

I donedavno, ko bi mogao i pomisliti da je sporazum u 27-godišnjem sporu između Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije - danas: Republika Sjeverna Makedonija - i Grčke, moguć?

Hrabri političari ostvarili su nešto historijsko sa velikom ličnom posvećenošću. Ovim radom pomirenja poslali su i kristalno jasnu poruku cijelom regionu: nacionalizam i populizam vode u ćorsokak, budućnost zajedno leži u saradnji i kompromisu!

Što se tiče uloge EU, jasno je: Mi imamo posebnu odgovornost u unutrašnjem dvorištu evropske kuće. Moramo učiniti sve što je u našoj moći za mir, pomirenje i demokratiju na zapadnom Balkanu. Osobito za mnoge mlade ljude ujedinjena Evropa zajedničkih vrijednosti nije izgubila svoj sjaj.

Zbog toga moramo mudro upotrijebiti našu transformacijsku snagu i pokazati ljudima u regiji da mogu računati na nas. Upravo zbog toga je bilo važno, da smo na samitu EU u maju - čak i usred stresnog testa u koronskoj krizi - još jednom pojasnili: Budućnost Zapadnog Balkana leži u EU!

A zeleno svjetlo koje je prethodno dato za započinjanje pregovora o pridruživanju s Albanijom i Sjevernom Makedonijom bio je pravi korak koji je davno trebao biti odrađen. Prve pristupne konferencije s obje zemlje sada moraju uslijediti što je prije moguće, čim ispune uslove.

Također, što se tiče Kosova, mi kao EU moramo ispuniti ono što smo obećali i konačno krenuti naprijed ka viznoj liberalizaciji.

Pomno ćemo pratiti zemlje Zapadnog Balkana na njihovom putu u EU. To je ujedno i prioritet našeg predsjedavanja Vijećem EU-a, za vrijeme kojeg Njemačka ima posebnu odgovornost!

Podržavamo regiju u naporima da postigne regionalno pomirenje kao i u prevladavanju ekonomskih i socijalnih preokreta u korona krizi. Ljudi trebaju osjetiti šta predstavlja evropsku solidarnost i šta našu ujedinjenu Evropu čini tako jedinstvenom i dragocjenom.

Prije svega, želimo dati sve od sebe kako bismo podržali razvoj snažnog i raznolikog civilnog društva i usredotočili se na perspektive mladih. Na primjer, moramo dodatno ojačati omladinsku organizaciju Ryco, kako bismo mladu generaciju pridobili kao ambasadore mira i pomirenja.

A s obzirom na regionalne tenzije, moramo udahnuti novi život u normalizaciju dijaloga između Srbije i Kosova, zato što su nam potrebna održiva rješenja sukoba, a ne opasni "dogovori" koji prijete da će otvoriti Pandorinu kutiju posebno sklonu sukobu s idejama za razmjenu.

Genocid u Srebrenici bio je strašna prekretnica. Duboke rane nisu zacijelile, ožiljci i dalje bole. 11. jula održavamo i komemoriramo žrtve ovog barbarizma i mnoge druge nevine žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji. Sjećanje daje žrtvama lice i glas. Beskrajno je važno da priče o patnjama žrtava i njihove rodbine budu dostupne budućim generacijama. Jer, imperativ je da se ovako nešto više ne ponovi. Ali to zasigurno nije garancija.

Naš savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier je u pravu kada kaže da nas sjećanja ne čine imunima na zlo i da se zli duhovi danas pokazuju u novom obličju.

Također, u Njemačkoj i na mnogim mjestima u EU ti duhovi preziru demokratiju i plaše se raznolikosti. Oslanjaju se na podjelu, izolaciju i agitaciju kao odgovore na hitna pitanja našeg vremena, a ne na spajanje i dijalog.

Stoga moramo shvatiti 11. juli kao zahtjev i poziv na buđenje da bismo učinili mnogo više. Genocid u Srebrenici nas upozorava da budemo pažljiviji u svakodnevnom životu i da poduzmemo odlučnije korake protiv revizionizma, nacionalizma i svih oblika rasizma.

I daje nam odgovornost da se suprotstavimo virusu prezira prema demokratiji i ksenofobiji - u Srebrenici i na cijelom Balkanu, u Njemačkoj i širom Evrope, u SAD-u i drugdje.

Uvijek i svuda!

(Welt.de)