Oslobađanje Mekke: Mekkelije, vaš vam Jusuf dolazi - Stasao je!
Piše: Hasan Hasić
Dvadesetog ramazana osme hidžretske godine desio se, sam po sebi, veličanstven događaj Oslobođenja Mekke. Historijski, kao i svi drugi događaji iz vremena Muhammeda a.s., praćen je obiljem informacija o slijedu događaja koji su prethodili, ali i informacijama o samom događaju.
Značaj koji je ovaj događaj imao za muslimane svih kasnijih generacija nadilazi bilo kakvo zaokruživanje ove priče u samo historijsku cjelinu. Između različitih dimenzija koje projiciramo kroz značaj i značenje ovog događaja, u jedan usko vezan odnos stavit ćemo samu Hidžru koja je u razmaku od osam godina prethodila Fethu.
Poslužit ćemo se manje-više općepoznatim saznanjima. Počnimo sa samim izlaskom Poslanika, a.s. iz Mekke prilikom Hidžre. Naći ćemo da se prenosi kako se okrenuo ka Mekki i kazao:
"Najljepša si zemlja, meni najdraža! Da me moj narod iz tebe nije protjerao, nigdje drugo se ne bih nastanio!"
On se obraća svome zavičaju, svojoj domovini, tamo gdje je i bio kada ga je Uzvišeni počastio poslanstvom. Pred njim je put nastavka života i poslaničke misije. Sa Hidžrom neće zgasnuti žiška koju u sebi nosi Pejgamber i njegovi ashabi. Allah Milostivi je uz Pejgambera, pa se podsjetimo na ajet:
"Ako ga vi ne pomognete - pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: 'Ne brini se, Allah je s nama!', pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je - gornja. Allah je silan i mudar". (Prijevod Korkutov)
Događaju Hidžre prethodilo je izuzetno nepovoljno stanje muslimana u Mekki, koje se pogoršalo, postalo je nesnošljivo: torture, mučenja, zlostavljanja i bojkot. Hidžra se nametnula kao put spasa – put očuvanja života, slobode i dostojanstva.
Mekkanska plemena su odlučila združeno da ubiju Resulullaha, a.s., ali, Božijom mudrošću, Njegovom zaštitom, on im izmiče pred očima, a u tome svemu neka nam je na pameti da je s njim bio Ebu Bekr, r.a., a u postelji ga zamjenio Alija, r.a. Oni su iz Mekke izašli u posljednjem valu.
Hidžra nije bila put u beznađe i bespuće, već je teren pripreman ranije (sjetimo se susreta Poslanika sa stanovnicima Jesriba na Akabi).
U Medini ih je imao ko dočekati. Muhadžiri su ostavili svoje imetke i ognjišta, a i na prijezir rodbine - otišli, čvrsto se držeći svoje vjere. Poslanik će ih u Medini pobratimiti sa ensarijama. Tamo izgradi džamiju koja je okupljala vjernike, ne samo da sedždu čine, već je to bio centar iz kojeg su rasli plodovi za boljitak cijele zajednice.
Piše se Ustav, širi se vjera islama, gradi se suživot sa pripadnicima druge vjere. Tok Objave u Medini je drugačiji. Poslaniku se spuštaju ajeti koji su uglavnom pravne prirode. Tako, Objava podupire jačanje zajednice. Jesrib postaje Medina – grad, mjesto sigurnosti, grad u kojem se slobodno ispovijeda vjera, grad odakle muslimani brane i bedeme zajednice i bedeme vjere.
Posmatrajući pregled povijesti islama nakon Hidžre, uviđamo: Hidžra je označila uspon, a nikako pad u širenju dini-islama. Taj period je osvjedočio snagu vjere, vrijednost truda, potrebu i vrijednost za oslanjanjem na Alaha, dž.š., snagu ljubavi, spremnost ashaba, osvjedočio je potencijal koji se prepoznavao u pojedincima i u zajednici; zatim, osvjedočit će ambiciju koja nije zgasla, jedinstvo muslimana i njihovu spremnost da organizuju vjerski i svjetovni život: da se upuste u pitanja pravne i političke prirode, da ojačaju ekonomiju i izgrade zdrav državni aparat koji će omogućiti da zajednica funkcionira na društveno-političkom planu.
Zajednica na čelu sa pejgamberom Muhammedom, a.s., pronašla je poticaj kroz Objavu i uz svoga Poslanika. To im je dala zamaha. Razumjeli su da se od vjernika zahtijeva angažiranost, ne samo u ibadetu, već i u općoj svakodnevnici. Zato, nakon Hidžre, njihov duh nije klonuo.
I, na krilima Poslanikovih riječi upućenih Mekki, sagledajmo događaj 20. ramazana 8. hidžretske godine. Sa brojnijom, zrelijom i snažnijom zajednicom, pripremljen i motivisan, vraća se u Mekku.
Dok se sami informišemo o raznim historijskim detaljima, obratimo pažnju: predaja spominje da ulazi u Mekku poget.
Ne čudi to. Uči suru Feth (Pobjeda). Ponovo je na svome topraku. Sa njim je oko deset hiljada ashaba. U Ka'bi je. Naređuje rušenje kipova, i tada je proučio sljedeći ajet: "I kaži: Stupila je istina, iščeznula je laž; zaista, laž iščezava!"
On, promičući čovječnost i poslanički manir, istom tom svome narodu, koji ga je protjerao i zulum mu činio, po edebu svoga brata Jusufa pejgambera, veli:
"Idite, slobodni ste!"
U tim riječima našeg Pejgambera zrcali si njegova Kur'anom pohvaljena ćud, i Kur'anom okarakterisana "milost svjetovima".
Na ravni dotadašnjih medinskih godina sa korijenima u mekkanskom stablu promicanja tevhida ovaj narod, koji je iskusio svoju hidžru, da sebi podvući: Kada vam (ne)čovjek suzi avliju, čineći vam zulum, pa se u njoj nataloži i nemilo i nedrago, pa čovjek postane tuđin u vlastitoj avliji, Svemogući bog Kadar je da mu prostre izlaze i staništa gdjegod se ovaj nađe.
U tome prepoznamo da je srce domovina naše vjere, i kada je uz iskrenu namjeru, čvrstu odluku, trud i Allahovu pomoć, moguće stati na noge i unaprijediti vlastitu avliju.
Oslobođenje Mekke je bilo plod ambicije, truda, nade i vjere. Ono u sebi sukusira svaki trud, žrtvu i odricanje na putu Božijem, za boljitak pojedinca i zajednice. Muhammed, a.s., i njegovi drugovi od Hidžre do Oslobođenja Mekke uče nas vrijednostima koje je nužno usvojiti na putu ostvarenja plemenitih ciljeva.
Uče nas da se zulum, uz Božiju pomoć, i vjerničku revnosnost da nadići. Uče nas šta je domovina, i kako se stiče snaga u odnosu na sile koje vrebaju pogetost.
I ako su žalosni napustili Mekku, stali su na noge, i ispisali najljepše historijske retke, i to za cijeli ljudski rod. I sve to liči na zajednicu poslanika koji je uvijek bio za život, slobodu, i ljudsko dostojanstvo.
(Preporod.info)