Hadži Hilmija Lepić - Najstariji Mladi Musliman

Postoje ljudi koji su cijeli svoj dunjalučki život proveli u pokornosti Uzvišenom Allahu, pripremanju za povratak Njemu i hizmetu islamu i muslimanima.

Ovo je priča o hadži Hilmiji Lepić, jednom od najstarijih Mladih Muslimana u Bosni i Hercegovini, koji je zbog takvih svojih uvjerenja nerijetko bio osuđivan, a Bogme i presuđivan.

Hadži Hilmija Lepić rođen je u Buzićima kod Visokog.

Njegov babo, Vejsil, imao je želju da njegov sin, Hilmija, upiše medresu i jednog dana postane hodža, zaposlenik u Islamskoj zajednici. Tako ga je 1945. godine upisao u Gazi Hurev-begovu medresu u Sarajevu.

Njegov sin Hilmija, bio je dobar đak i ponos svog babe. Godine su se redale, a Hilmija je bio sve bliže da ispuni očev, ali i svoj san, i da jednog dana sa ahmedijom i džubbom stane pred džemat i predvodi ljude u namazu i u vjerskom životu.

Ali, ljudi snuju a Allah određuje.

U jesen 1948. godine, kad je Hilmija pohađao četvrti razred Medrese pristupio je omladinskoj organizaciji Mladi Muslimani. Mladi Hilmija, još uvijek tinejdžer, nije vidio ništa loše u tome da se druži s mladićima koji žele dobro svim ljudima i koji nastoje da pokrenu zajednicu iz letargije i učmalosti ka učenju i progresivnom djelovanju.

Ima li neko ko vidi nešto loše u tome?

Osnovni cilj Mladih Muslimana bio je okupiti muslimansku omladinu Bosne i Hercegovine, obrazovati je i odgojiti u duhu nenatrunjenog islama.

Međutim, u to neko "sretno" vrijeme, to je itekako smetalo ideološkim vođama koji su muslimansku i drugu omladinu voljeli vidjeti u radnim akcijama gdje su potpuno besplatno crnčili po čitav dan za "Titu i partiju", a po noći učestvovali u igrankama, pijankama i često bludničenju, nego u korisnim kružocima gdje se uče principi morala i lijepog ponašanja.

Tako je i Hilmija "dolijao" UDBA-i  sa svojim ponašanjem i konačno su ga 18. aprila 1949. godine uhapsili u Medresi, s još petnaest njegovih kolega - učenika i sve ih povezane, kao okorjele kriminalce, sproveli u zatvor u Ćemalušu.

Među njima, Hilmija se prisjeća, bili su Fahrija Hadžiavdić, Vejsil Fišević, Velija Frljak, Derviš Bešlagić, Halim Ćesović, Salih Trako i drugi.

- Tri dana su me u samici držali i, uz batinanje, tražili od mene da priznam da sam član Mladih Muslimana i da sam kao takav neprijatelj ustavnopravnog poretka i rušilački faktor. A nije, Bogami nije bilo tako. Mi smo voljeli onu Jugoslaviju i onaj sistem i borili smo se za nju. Ali, očigledno je njima smetalo nešto drugo. Smetalo im je što se okupljamo u džamijama, što učimo o svojoj vjeri i što mladi ljudi prilaze nama - kaže hadži Hilmija o optužnici i onome što su im stavljali na teret.

Nakon hapšenja, Hilmija biva osuđen, bez suđenja, na dvije godine društveno-korisnog rada, tokom kojeg je radio najteže fizičke poslove širom Bosne i Hercegovine.

- To je bilo teško vrijeme za mene. Tjerali su mene i moje kolege da radimo najteže fizičke poslove. Radili smo u Kupresu, Semizovcu, Rudniku u Brezi, Vogošći, Buća Potoku, a sve bez ikakve naknade, sve džabe. U Rudniku Breza radio sam zajedno sa Alijom Sirotanovićem - govori Hilmija o tom periodu.

Nakon odslužene dvije godine, vraća se u rodne Buziće i odlučuje nastaviti školovanje u Medresi, ali tu se pojavio veliki problem.

Od određenih struktura donesena je odluka da oni koji su bili u zatvoru ne mogu nastaviti školovanje u Medresi. Hadži Hilmija, uz uzdah, otkriva da ni dan-danas nekima ne može preći preko toga, jer to je bio njegov i san njegovog babe.

Ubrzo mu je stigao poziv u vojsku te je, s obzirom na svoju pismenost koju je stekao u Medresi, u vojsci obavljao poslove pisara. Upravo to mu je pomoglo da nakon odsluženog vojnog roka dobije posao u Vrazovoj bolnici u Sarajevu na mjestu pisara.

Na tom radnom mjestu ostao je dvije godine i uz doktora Zdravića obučio se za rad na rentgen aparatu. Doktor Zdravić preporučio ga je kao rentgen-tehničara Domu zdravlja u Kaknju koji su ga 1956. godine i angažovali, te je uz doktora Simitovića radio na tim poslovima.

U međuvremenu je završio i Medicinsku školu u Sarajevu te bio pola godine na specijalizaciji u Vojnoj bolnici i postao sekretar Doma zdravlja u Kaknju. Međutim, pošto nije bio član Saveza komunista, ubrzo je smijenjen s te pozicije.

Hadži Hilmija je u Kakanj došao kao mladić pa je 1957. godine oženio Muniru Hodžić s kojom je proveo sretan život i u kojem su dobili sina Elvedina i kćerku Elvedinu.

Čitav svoj život Hilmija posvetio je svojoj vjeri i, mada nije ispunio svoj dječački san da postane hodža, namaz nije propuštao niti bilo koju akciju džemata u kojem je živio.

Nakon dolaska u penziju h. Hilmija se konkretnije uključuje u Zajednicu tako da postaje honorarni sekretar i blagajnik u Medžlisu Islamske zajednice (MIZ) u Kaknju. S obzirom na to da u gradskoj zoni u Kaknju nije postojala džamija, Hilmija je s još nekoliko muslimana iz čaršije pokrenuo inicijativu za formiranje gradskog džemata.

Od Općine Kakanj su dobili na korištenje prostorije Doma kulture te se namaz i sav vjerski život nekoliko godina odvijao u tom Gradskom mesdžidu, gdje se i javila ideja izgradnje Čaršijske džamije u Kaknju.

Mada je ideja za njenu izgradnju potekla još od rahmetli hafiza Zahida Mušanovića, 1935. godine, na njenu izgradnju se čekalo još mnogo godina. Postojale su tri opcije za lokaciju prve gradske, čaršijske džamije u Kaknju. Nakon protivljenja i osporavanja od određenih struktura na kraju je dobijena najelitnija lokacija u strogom centru grada.

Tako je 24. novembra 1991. godine konačno postavljen kamen temeljac za izgradnju Islamskog centra u Kaknju. Uz prisustvo velikog broja ljudi, koji su bili oduševljeni što će i u njihovom gradu biti podignuta jedna Allahova kuća, skupu je prisustvovao i tadašnji reisul-ulema Jakub ef. Selimovski.

Nastupio je rat te je izgradnja odgođena do 9. augusta 1996. godine kada počinje realizacija projektnih zadataka.

Za sve to vrijeme h. Hilmija je bio sekretar Medžlisa IZ-e Kakanj i mnogi poslovi su išli upravo preko njega. Čaršijska džamija u Kaknju proklanjana je 23. oktobra 2004. godine, uoči nastupanja ramazana, i od tada do danas h. Hilmija je jedan od najredovnijih džematlija.

Prvi je zvanično postavljeni muezzin Čaršijske džamije u Kaknju i uvijek je bio na usluzi imamima koji su službovali u ovom džematu, tako da ih je mijenjao u mihrabu te je makar tako donekle ispunio svoj i san svoga oca da bude hodža.

Hadži Hilmija je redovni pretplatnik Islamskih informativnih novina Preporod kao i čitalac drugih izdanja Islamske zajednice.

Kaže da mu veoma teško pada ova izolacija zbog korone jer ne može dolaziti u svoju džamiju na namaze, pa poručuje svim vjernicima da iskoriste prilike koje im Uzvišeni Allah daje i da redovno dolaze u džamiju jer se uvijek može desiti nešto što će ih omesti u tome.

Za kraj donosimo jednu zanimljivost vezanu za hadži Hilmiju, a tiče se njegove dženaze.

Potpisnik ovih redova došao je kao imam u džemat Čaršijske džamije u februaru 2008. godine, a hadži Hilmija je već imao isplaniranu svoju dženazu. Zna se tačno gdje će biti ukopan, ko će mu kabur iskopati, ko će smrtovnice lijepiti, sallu učiti, ko će ga gasuliti, a ko na kaburu učiti.

Sve ovo govori o kakvom insanu i vjerniku je riječ, o vjerniku koji se čitav svoj život priprema kako da se vrati svome Gospodaru.

(Elvedin Ibrahimspahić/Preporod.info)