Adnan Selimović: Ramazan kojeg ćemo pamtiti

Piše: Adnan Selimović

Pomislih prošlog ramazana, nakon posljednje teravije, kako mi je to posljednji ramazan u mojoj čaršiji, u mojoj džamiji, među mojim ljudima, sve dok se ne vratim iz Banje Luke, gdje trebadoh poći za znanjem.

Pomislih kako će na moje mjesto u safu, gdje sam navikao klanjati, Allahu na sedždu padati neko drugi moleći ga za druge i sebe. U mislima se vidjeh, u Ferhadiji, u drugoj čaršiji, u drugoj džamiji, među drugim ljudima, a opet mojim, u nekom drugom safu, na nekom drugom mjestu, kako padam na sedždu...

Ali čovjek snuje, Bog određuje.

Polahko se, iako zasigurno drugačiji, i ovogodišnji ramazanski dani nižu jedni za drugim i bilježe u memoriji na dnu srca, koje kao sehara čuva sve uspomene. Prošle godine pomislih da će ovaj ramazan biti drugačiji od ostalih, ni ne sluteći da će se njegova posebnost ogledati po ibadetu iz kuća, daleko od džamija, po udaljenosti jednih od drugih.

Eh, nikada džamija nije bila tužnija i gluhlja, nego što je ovog ramazana, kad njena vrata ne otvaraju vjernici i kad svoja lica ne spuštaju na sedždu u njoj. Ove godine nema ni žamora naših majki i nana prije ezana, ni zajedničkih iftara, ni kasnih druženja i čekanja sehura.

I sve mi to fali, jer insan je biće željno razgovora, druženja, lijepih riječi i osmijeha, a ramazan je svima nama prilika da razgovaramo, da se družimo, da stvaramo lijepe uspomene kojim vrijeme ne može ništa.

Ove godine, ramazan mi djeluje kao najljepša vaza od najskuplje keramike, ali bez ruža, bez mirisa... Djeluje mi kao ram bez slike...

Al’ neka, Božije je to davanje. Sljedećeg ramazana ruže u vazi će mirisati još više, a slika će biti najljepšim bojama oslikana, jer ćemo znati još više cijeniti ono što nam Allah daje i pruža.

A svaku šansu treba iskoristiti, svaku pruženu priliku čvrsto uhvatiti i učiti najbolje što možemo. Bez obzira na to što je vakat u kome je ramazan nastupio težak i drugačiji nego prijašnji, na koje smo navikli, i iz njega, insan, treba izvući ono najbolje.

Na mukabelama, teravijama i zajedničkim iftarima ovog ramazana ne srećem svoje drage ljude, ali sam iskoristio priliku da ih vidim i da ih poselamim noseći im Preporod, vaktije, Kur’ane... Iako pod maskom se ne vidi osmijeh, oči govore o iskrenoj sreći.

Oči govore o sreći jer im je neko pokucao na vrata, jer ih se neko sjetio.

Ovog ramazana ezan zove da ostanemo kući, kako bismo sljedećeg ramazana u istom broju, istim mahalama i sokacima, lakim koracima, svi zajedno, koračali prema džamiji.

Pomislih prošlog ramazana, nakon posljednje teravije, kako mi je to posljednji ramazan u mojoj čaršiji, u mojoj džamiji, među mojim ljudima, ni ne sluteći šta će biti.

Možda još uvijek nisam ni svjestan da dočekujem i ispraćam dane ovog, po svemu drugačijeg, ramazana, kog ćemo svi dugo pamtiti, o kome ćemo dugo pričati, na koji ćemo često pomisliti.

Jer, čovjek snuje, Bog određuje...

(Preporod.info)