Ramazan bez ramazanske prakse
Piše: Dženan Rezaković
Među iskustvima koja mogu osjetiti samo učenici medrese posebno mjesto zauzima prva ramazanska praksa, kada softe odlaze u džemate bez stalnog imama gdje predvode zajedničko klanjanje teravih - namaza i organiziraju druge vjerske aktivnosti tokom ramazana.
Kako se ramazan približavao, tako je rastao adrenalin i nervoza uz razmišljanje: Gdje li nas je Rijaset rasporedio?
Do prije šest, sedam godina na praksu su bili obavezni ići učenici 3. i 4. razreda, dok su sada svoje prve samostalne imamsko-muallimsko-hatibske korake obavezni obavljati samo učenici 3. razreda.
Pred početak Ramazana Uprava Medrese "Osman ef. Redžović" svake godine organizira zvanično uručenje rješenja o rasporedu na ramazansku praksu, kao i seminar za učenike koji odlaze u džemate širom naše zemlje. Tokom ovog jednodnevnog seminara profesori vjerskih predmeta daju upute učenicima o načinu obavljanja prakse, predstavljajući im to kao inicijaciju u misijsko djelovanje koje su prihvatili. Profesor kiraeta sugerira dužinu ajeta i tempo učenja, a odgajatelji način ponašanja, odijevanja i ophođenja prema svojim prvim džematlijama.
Gledajući ih tokom preuzimanja rješenja, njihova nasmijana lica, zamišljenost, ali i zabrinutost, ne mogu a da se ne vratim u, ne tako davnu prošlost, kada sam, kao i oni, preuzimao svoje rješenje.
Sjećam se novembra 2002. godine. Na oglasnoj ploči u školskom holu pročitao sam svoje ime, a pored moga imena stajalo je: "Džemat Repovci, MIZ Konjic". Iskreno, prvi put sam čuo za Repovce, pa sam se odmah raspitivao gdje se nalaze, koliko je mjesto udaljeno od Konjica, koliko ima stanovnika, ima li džamija, kao i druga pitanja, znaju to oni koji su išli na praksu.
Glavni imam MIZ Konjic je bio Nazif ef. Garib. On nas je dočekao u Medžlisu, dao kratke upute, rješenja i uputio nas u džemate. Roditelji su me ostavili u Repovcima, kod mutevelije, učitelja Miralema. Bilo mi je teško prvih nekoliko dana, ali kao i svi, brzo sam se navikao i iz Repovaca otišao treći dan ramazanskog bajrama. Nakon prakse, više puta sam bio u tom lijepom planinskom selu, a dva puta sam posjećivao svoje učenike na ramazanskoj praksi.
Nezaboravno je i nemjerljivo to iskustvo. Prvi put sam vodiš jedan džemat, narod te ispituje, "kazuješ" djeci, pripremaš hutbe, ramazanske mevlude i predavanja, ideš na iftare i ramazanska sijela, držiš dersove i družiš se s omladinom. Sljedećih ramazana, kao učenik i student, obavljao sam praksu u Livnu, Visokom, Gornjoj Tuzli i Norveškoj. Tokom svih tih godina, a i poslije, teravije sam klanjao kao imam, jednostavno, čovjek navikne na to, pa bude neobično kada je muktedija.
Ovog ramazana, nakon dugo godina, nema ramazanske prakse.
Nervoza zbog iščekivanja rješenja pretvorena je u nervozu u iščekivanje kraja pandemije, a predvođenje džemata u našim selima zamijenio je džemat u našim kućama.
Posebno mi je žao jer su naši ovogodišnji vicematuranti divni momci, koji bi sigurno imali šta ponuditi našim ramazanskim džematima. Žao mi je i zbog njih, što neće osjetiti iskustvo ramazana u kućama Bošnjaka širom Bosne i Hercegovine. Iako su neki među njima još prošle godine, kao učenici drugog razreda obavljali praksu, ove godine su zreliji i spremniji da to obave maksimalno odgovorno i ozbiljno. Ipak, nadamo se da će oni sljedeće godine imati priliku osjetiti draž ramazanske prakse i biti bogatiji za jedno nemjerljivo životno iskustvo.
U međuvremenu, njima, kao i svim ostalim učenicima i učenicama medresa, ostaje da svoje prve imamske, ramazanske korake naprave u svojim porodicama, predvodeći zajedničko obavljanje dnevnih namaza i teravije.
Kad malo bolje razmislim, možda je predvođenje kućnog džemata i veći izazov nego predvođenje džemata za koji najčešće prvi put čuješ kad pročitaš njegovo ime na rješenju iz Rijaseta.
S rješenjima ili bez njih, učenici i učenice medresa su svjetiljke naše zajednice.
(Preporod.info)
