Zapis u doba korone: Evo ti jedan palac

Piše: Elvedin Subašić

Mnogi govore o bliskosti sada kada nas je pandemija fizički udaljila, ali pitanje je koliko smo uopšte bili bliski i prije te da li, možda, više žalimo za navikom nego istisnkom blizinom, ako je definiramo kroz prizmu islama: da bližnjem u granicama svojih mogućnosti pomažemo djelom, riječima ili barem dovom.

Prilikom intervjua psiholog Sedin Habibović mi reče da je aktuelna "formulacija socijalna distanca skroz pogrešna". Nama treba socijalna bliskost više nego ikada. Potrebna nam je fizička distanca, a socijalna bliskost.

Prihvatanjem društvenih mreža učinjeno je mnogo za komunikaciju ljudi, ali ta komunikacija nerijetko završava na početku depersonalizacije, neiskrenosti i nepovezivanja. Čini nam se lijepim ono što slavimo, a lijepo je, zapravo, ono što smo zaboravili. 

Naravno, ne svi, ali mi smo generacija tehnike, tehnologije, društvenih mreža u kojima gubimo istinsku osobinu društvenosti.

Preko Facebooka i drugih društvenih mreža ljudi postaju ono što nisu i prestaju biti ono što, možda, jesu. Postaju svoji avatari. Idealizirana bića čije savršenstvo se ruši samo jednim činom – pojavom u stvarnosti. I pored konstantne komunikacije, čovjek preko društvenih mreža se udaljava od svojih prijatelja, porodice, djece, samoga sebe.

Postoji li trenutak, kada  će se kilometrima udaljeni prijatelji napokon vratiti u "staromodni oblik komunikacije", uz duga sijela i još duže razgovore "uživo"?

Teško, ali ne zbog korone.

Nama nije trebala korona da se udaljimo jedni od drugih, mi smo to ranije prihvatili pri čemu su nam uveliko pomogle društvene mreže. Ovo nije nesuvislo osporavanje prednosti i koristi društvenih mreža, koje su sigurno veće od lamentiranja nad nekom bliskošću koja možda nije ni postojala, već ukazivanje na jedan potencijalni propust.

Naime, dok smo djeci držali pridike o opasnosti interneta i društvenih mreža, ukazujući na cyber opasnosti, sami smo postali žrtve u drugoj dimenziji - ne primjećujući da se nevidljivo udaljavamo jedni od drugih. Mogli smo nazrijeti nečiju depresiju u statusima ili potrebu za razgovorom, ali naša utjeha bila je u formi lajka. Time bismo podržali njegovo mišljenje. A njega, cijelo biće, u tom stanju?

Zamišljam situaciju da mi prijatelj "otvara dušu", a ja podignem i pokažem mu u lice palac. Da, izgleda pojednostavljivanje i banaliziranje, ali to je neki publicistički uvod u ozbiljnu temu za koju nemamo vremena.

 Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.