Čija je ta Ilmijja?

Udruženje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je udruženje koje okuplja, imame, muallime, muderrise i druge zaposlene u Islamskoj zajednici. Osnovano je 1912. godine.

Djelatnost Udruženja je permanentna edukacija članstva, izdavačka i socijalna aktivnost. Ovi redovi stoje u uvodu definicije Udruženja Ilmijje u Bosni i Hercegovini. Ilmijja po svojem definicijskom i pravnom položaju bi trebala predstavljati svojevrsni sindikat uleme.

Kažem uleme sa razlogom, u Bosni i Hercegovini i uleme u inostranstvu iz Bosne Hercegovine.

Ovdje se nameće mnogo pitanja na koja je veoma komplikovano dati neke suvisle odgovore.

Udruženje Ilmijje, istina je, nema snagu da vodi neke bitnije kadrovske procese u našoj zajednici, iako bi trebala biti najveći partner umjesto bilo kojeg drugog partnera. Međutim ona je tu gdje jest, a i mi sa njom. Varamo se ako mislimo da status Ilmijje nije i naš status. Varamo se i ako mislimo da to ne možemo promijeniti. Mislim ona je tu gdje jest zbog nas. Mi smo tu gdje jesmo zbog nje.

To je neumoljivi zakon spojenih posuda. Ali neki momenti koji kad se odgledaju malo bliže i sa dozom pozitivne i konstruktivne samokritičnosti i nisu više samo “momenti”, nego procesi koji godinama zbog dugotrajnih nanosa naše nezainteresovanosti za naš radno-pravni status u zajednici, daju jedan nezavidan imidž, imidž koji najviše šteti onom ko ga nosi, nama.

Možemo vidjeti mnogo komentara, kako bi Ilmijja trebala povećati penzije imamima, povesti računa o socijalnom statusu imama, i sve su to komentari na mjestu, e sad slijedi u tekstu ono, nepopularno, a ništa manje značajno: ali.

- Da li smo svi mi imami u našoj zajednici članovi našeg zajedničkog Udruženja?

-Da li su imami, naše kolege u dijaspori, članovi našeg udruženja?

-Postoji li uopće Ilmijja u dijaspori?

-Plaćamo li svi do jednog članarinu svome udruženju?

-Da li su profesori visokoškolskih ustanova, čiji je pokretač Islamska zajednica, članovi Ilmijje?

- Da li su profesori medresa članovi Ilmijje?

- Distribuiramo li Muallim kao časopis od velike akademske vrijednosti, čiji radovi kada se objave u njemu imaju svjetski priznatu naučnu referentnost?

- Koliko smo prodali kalendara Ilmijje, koja jedina ima autorska prava na vaktiju, na terenu po svojim džematima?

- Da li su naše akademske eminentne ličnosti od pera članovi Ilmijje?

- Zašto je projekat socijalne karte, čiji je cilj bio da se napokon ima jedan registar članstva nas imama i uposlenika Islamske zajednice, sa uvidom u naše statuse, arhiviran radi poboljšanja naše sveukupnosti, pokazao kako nam je teško ispuniti par listova zbog nas samih?

U naše udruženje dolaze veoma mali procenti, gotovo neznatni od ukupne distribucije časopisa i kalendara i kako očekivati da iz takve kase podignemo penzije našim penzionisanim imamima, a ako malo bolje pogledamo, to su naše penzije.

Svakom rukovodstvu ma kojeg udruženja uvijek ćemo naći tablicu propusta i nedostataka, što težih što lakših, ali hajdemo pokušati krenuti od sebe samih, koliko god bilo teško (kad ovo pišem riskiram da pokrenem mehanizam sujete kod nas kolektivno, i sam upadam u nju) koliko sam ja doprinio imidžu i procesima Udruženja ilmijje od kojeg tražim da me uvaži po bilo kojem osnovu?!

Takav je običaj da ljudi teže prvo svojim pravima, to radimo po navici svi, ali je prirodnije da prvo ispunimo svoje zadatke i obaveze, postanemo punopravni članovi Udruženja, poradimo na distribuciji štampe, jer će ukupnost naših ispunjenih obaveza povećati radijus naših imamskih radničkih prava.

Udruženja ilmijje nažalost nema među imamima, barem ne u onoj mjeri koju zaslužuje, a tom najviše doprinosimo mi imami, jer smo i mi se utopili u kolektivnu apatiju nevjerice da se nešto može promijeniti u našem esnafu.

Možda ne onakvim intenzitetom kakvim bi htjeli, ali se procesi mogu mijenjati onoliko koliko smo mi u njima. Budemo li stajali sa strane, drugi će nam voditi procese a mi ćemo i dalje biti samo dio tuđih procesa.

Svjesni smo da se neke stvari teško mijenjaju, ali one se po božanskom pravilu mijenjaju shodno našim odnosom prema njima.

(Omer Redžić/Preporod)