Medijska pismenost: Znamo li šta je?

Definicija i značaj

Mreža informacijskih kanala koji su evoluirali od novina, preko radija, televizije do internet stranica i društvenih mreža, a koji se grade na riječi, zvuku, slici i video materijalu, uslovila nas je znanjem njihovog korištenja.

Ulogu ranije razvijenih medija u velikoj mjeri je preuzeo internet, kojem su se u 21. stoljeću okrenule i starije generacije. Za razliku od uobičajene postavke u kojoj stariji podučavaju mlađe, danas, načinu korištenja savremenih tehnologija i pristupu internetu, stariji bivaju podučeni češće od generacija popularno nazvanih kao generacija "y" (milenijalci) i "z" (postmilenijalci).

Stoga, mlađi se još uvijek bolje snalaze u korištenju tehnologija i prilikom samog pristupa izvoru informacija.

Zbog važnosti snalaženja u medijskom prostoru pojavila se potreba za razvojem medijskog opismenjavanja.

Jedna od ponuđenih definicija medijske pismenosti je sa konferencije o medijskoj pismenosti održane u Marrylandu, u SAD-u, 1992. godine (National Leadership Conference on Media Literacy), a prema Izvještaju sa konferencije, definicija uključuje "sposobnost građanina da pristupi, analizira, i proizvodi informacije u određene svrhe". (Aufderheide, 1993:6).

S obzirom da mediji utječu na našu percepciju različitih fenomena i, uopće, svijeta, uspostaviti diskurs, odnosno strategije o medijskoj pismenosti, podrazumijeva njen edukativni karakter namijenjen i mlađoj i starijoj populaciji. U knjizi Medijska pismenost i civilno društvo ističe se da savremeni koncept medijske pismenosti, osim važnosti korištenja tehnologije, uključuje i druge aspekte:

1) važno je učiti o svim vrstama medijima, načinima njihovog funkcioniranja, produkciji, sadržaju, itd.;  2) mediji mogu biti korisni i štetni; 3) roditelji medijsku pismenost moraju uključiti u odgoj djece, prije toga vodeći računa o vlastitoj medijskoj pismenosti u cilju da usmjere djecu kvalitetnijem kritičkom pogledu na medijski sadržaj; 4) na produktivnoj razini djeci treba omogućiti rad s medijima, u čemu veliku ulogu imaju škole; 5) države su dužne poštovati Konvenciju UN-a o pravima djece, te su “pozvane poštovati i primijeniti međunarodne preporuke i deklaracije koje, na temelju istraživanja medija i medijskih utjecaja, predlažu najbolja zakonska rješenja i potiču međunarodnu znanstvenu suradnju te obrazovnu politiku koja će otvoriti put medijskom opismenjavanju na svim obrazovnim razinama.”  (Zgrabljić-Rotar, 2005:12-14)

Dijapazon tema koje obuhvata pitanje medijske pismenosti je širok. Osim što u općem smislu tretira elemente koji čine gore spomenutu definiciju, proteže se i na teme kao što su: problem dezinformacija, govor mržnje u medijima, sigurnost djece na internetu, nasilje posredstvom interneta, utjecaj medija na psiho-socijalno ponašanje ljudi, odgojno-obrazovni aspekt medija, itd.

Frekventnost stalnih izazova sa kojima se ljudi susreću u odnosu na svijet medija, ali i sami mediji, akcentira potrebu da se ove teme svakodnevno (re)aktueliziraju.

Na planu medijske pismenosti u razvijenim zemljama Evrope i svijeta počelo se raditi mnogo ranije. Zemlje u razvoju, kao što je i Bosna i Hercegovina, o tome su počele govoriti relativno skoro.

Naravno, djelovanje u tom pogledu je često proporcionalno samoj ekspanziji medijskih aktera kao i savremenih načina komunikacije. Izostanak medijskog opismenjavanja, makar se pod datim imenom i ne sprovodilo, rezultira nesnalaženjem u medijskom svijetu pri čemu je, primjerice, dezinformisanost i podložnost manipulaciji putem medija, kako mlađih tako i odraslih, tek jedan od problema.

Načini učenja

Uvidom u sadržaj kojeg obuhvataju projekti o medijskoj pismenosti omogućuje nam upoznavanje za značajem date tematike. Među posljednjim aktivnostima u našoj zemlji je i projekat “Medijska i informacijska pismenost u funkciji razvoja kritičkog mišljenja i zagovaranja mladih”, završen u januaru ove godine, a koji je dio projekta “Dijalog za budućnost”, koje provode UNESCO, UNICEF i UNDP u saradnji sa Predsjedništvom BiH. O ovom i sličnim projektima i aktivnostima kojima rukovodi i u kojima učestvuje Fakultet političkih nauka (FPN) UNSA, moguće je se informisati na njihovoj službenoj stranici.

Navest ćemo i nekoliko studija/publikacija/istraživanja koje tretiraju polje medijske pismenosti općenito, i slučaju Bosne i Hercegovine, a publikovanih u BiH: Medijska pismenost i civilno društvo (2005), urednice Nade Zgrabljić Rotar (dostupno online); Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini (2013), autorice Lee Tajić; Mediji i shrinking space u Bosni i Hercegovini: Utišani alternativni glasovi (2017), autorica Lejle Turčilo i Belme Buljubašić (dostupno online); Medijska i informacijska pismenost u Bosni i Hercegovini: brojne inicijative civilnog sektora i nedostatak javnih politika (2019), autorica Sanele Hodžić, Brankice Petković i Sandre Bašić Hrvatim (dostupno online); Dezinformacije u online sferi: Slučaj BiH, istraživanje UG "Zašto ne" (dostupno online).

Odrediti se strateški u cilju uspostavljanja aktivnog formalnog i neformalnog obrazovanja o medijskoj pismenosti, jasno je, predstavlja ključni korak u suočavanju sa izazovima savremenog medijskog i informacijskog oblikovanja svijeta. Osim toga, vrlo je važno i samoinformisanje i samoobrazovanje o datoj tematici. Ovom prilikom uputit ćemo vas na nekoliko domaćih i stranih web stranica koje tretiraju teme iz date oblasti: www.media.ba, www.medijskapismenost.hr, www.medijskapismenost.me, ili, pak, na engleskom jeziku: www.medialit.org.

Aktivnosti na razvoju medijske pismenosti u Bosni i Hercegovini u najvećoj mjeri će ovisiti o sistematskom pristupu institucija koje su obavezane na to, te onih koje su u mogućnosti da sprovedu takav pristup. Pored toga, građani su u mogućnosti da se samoincijativno, i pojedinačno i organizovano, upuste u edukaciji o datoj tematici.

Bio bi ovo tek začetak velike teme koja može ponuditi i objašnjenje različitih fenomena kojima se bavimo od ranije, a tiče se svih generacija i pora društva. Medijsko opismenjavanje postaje sve nužniji alat u savremenom svijetu.

(Preporod.info)