Hadži Salko i hadži hanuma Ćebira ponosni na svojih trinaestero djece i pedesetero unučadi i praunučadi

Šezdeset godina sretnog braka Salke i Ćebire Šljivar bio je samo jedan od povoda da petog februara posjetim Bilalovac ponad Kiseljaka. Drugi povod je bio da upoznam ove čestite ljude, jer su roditelji trinaestero djece koja su danas porodični, uspješni i ugledni ljudi. U društvu sam sa Edinom ef. Šljivarom, njihovim najmlađim sinom koji je na roditeljsku kahvu došao čak iz Žepe u kojoj je imam u centralnoj džamiji i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Žepa. Na sijelu će nam se pridružiti i Šaban ef. Šljivar, njihov drugi sin imam, koji imamsku misiju obavlja u obližnjoj Lepenici. Bit će tu i Kenan ef. Bajrić, njihov unuk od najstarije kćerke Ćamile, koji imamsku dužnost obavlja u džematu Han Ploča i glavni je imam Medžlisa Islamske zajednice Kiseljak. Najstariji sin Ćamil živi u komšiluku.

Dvadeset godina pješačio na posao

Hadžiju Salku život nije mazio. Kad se oženio živio je u rodnim Živčićima. I izabranica njegovoga srca bila je iz Živčića, komšinica, iz ugledne familije Ibreljić. Budući da se zaposlio u preduzeću za sječu šume, a u nedostatku prijevoza, do radnog mjesta je morao pješačiti dva sata i toliko još na povratku kući. Počeo je raditi u gumenim opancima. Kasnije se situacije popravila. I tako punih 20 godina. Skladan brak i čestita djeca davala su mu dodatnu snagu da sav taj teret života lakše savladava. Hadžija Salko iz sadašnje vizure taj radni period života vidi ovako: „Nikad se nismo plašili za nafaku naše djece. I nikad nismo bili bez ičeg. Ne treba se bojati djece. Svako od njih ima svoju nafaku. Nikad mi niko od njih nije rekao - neću. Radio sam u šumarstvu kao sjekač. Imao sam i oko 100 dunuma zemlju. Valjalo je raditi i poljoprivredne poslove. Ništa mi nije padalo teško. Ranije su ljudi imali više elana, osmijeha. Zahvalan sam Allahu što nam je podario Ćamila, Ćamilu, Naila, Hadžiru, Hidajetu, Fadilu, Naila, Naimu, Rahimu, Naima, Šabana, Kemala i Edina.“

Kako je nestalo ćase nestalo je i ljubvi među narodom

Ćamil je najstarije dijete hadžije Salke i hadži Ćebire Šljivar. Prisjećajući se mladosti kaže: „Nikad se nisam osjećao kao najstarije dijete. Braća i sestre mnogo me poštuju, a i ja njih. Niko od nas trinaestero roditeljima nikad nismo rekli - NEĆU. Čak ni meni braća i sestre nisu rekli - NEĆU. Bila su to lijepa vremena kad se jelo iz jedne ćase. Kako je nestalo ćase nestalo je i ljubavi među narodom. Do agresije na BiH bio sam radnik u željezari Zenica, sada sam kod daidže u Tamexu“.

Šaban je na sijelo došao sa suprugom Sanelom i sinovima. Stariji sin je maturant Gazi Husrev-begove medrse i uskoro će završiti svoj prvi album ilahija i kasida. Kad se pojavi CD niko sretniji neće biti od njegovog dede i njgove nane. Kad se prisjeća dječačkih dana u mnogočlanoj porodici najradije se osvrće na mektebske dane: „U mekteb sam išao sa starijom sestrom Rahimom. Čak nas je nekada i po četvero išlo u mekteb. Iako se puno radilo subotom i nedjeljom, moralo se u mekteb. Kad je u pitanju bio naš odlazak u mekteb tu nije bilo kompromisa. Mekteb je bio ispred angažmana kod kuće, na njivi. Iskreno, meni je nekad to i odgovaralo. Mekteb me odmarao od poslova na njivi. Najstarijeg brata Ćamila doživljavao sam i poštovao kao babu.“

Za odsustvovanje iz mekteba slijedila bi - fasunga

Najmlađi sin Edin ef. Šljivar bio je mjezimac porodice. Sad se prisjeća : „Ja sam završio Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku i Fakultet islamskih nauka. U osnovnoj školi babo mi nikad nije došao na roditeljski, a u Medresu je dolazio kad je ispao neki problem, kad sam trebao biti izbačen iz škole. Za mekteb se znalo: ako ne dođem - dobit ću fasungu.“

Unuk Kenan ef. Bajrić stariji je od najmlađeg daidže Edina. Kao učenik Medrese Osman ef. Redžović igrao je fudbal za visočku Bosnu. Iz vremena školovanja u Medresi rado se sjeća rahmetli Hilmi -ef. Bašića i rahmetli Mehmeda ef. Omanovića koji ga je još kao osnovca proturao u umihrab da klanjam četiri, odnosno 8 rekata teravije. Kenan efendija kaže: „Ponosan sam na svog dedu i svoju nanu. Ja sam sin njihove najstarije kćerke Ćamile. Čak sam stariji od dvojice daidža. Ja sam rastao s njima. Svaki slobodn trenutak provodio sam kod njih na selu.“

Njihova snaha Sanela kaže: „Kad sam se udala za Šabana imala sam 17 godina. Nisam ni znala koliko je njih bilo. Prihvatili su me kao svoje dijete. Godinu dana bila sam zbunjena. Nisam znala ni kome idemo. Za Šabanovog babu i majku mogu reći da su moji drugi roditelji.“