Dr. Mehmet Görmez: Preokrenimo svoje današnje dove u veliki pokret dobra

PIše: Prof. Dr. Mehmet Görmez, predsjednik Instituta za islamsku misao

U ime Boga Milosnika Svemilosnoga! Hvala Allahu, salavat i selam Negovom Poslaniku! S obzirom da prolazimo kroz teške kušnje u ovom vremenu želim se osvrnuti se na metodološki pristup islama spram nedaća, nepogoda, bolesti.

Kako se ove nepogode trebaju razumijevati? Da li se radi o Božijoj kazni, kako neki tvrde? Ili se radi o milosti koju ne znamo? Da li je ovo Smak svijeta, kako neki uzvikuju? Ili je Božiji znak (ajet) i pouka? Šta o ovim pitanjima kazuje Kur'an? Šta su savjeti našeg milog Pejgambera? U ovom kazivanju iz metodologije posvetiću se davanju odgovora na ta pitanja.

Već u ranom periodu islamske civilizacije, za vrijeme hazreti Omera, poznata Amvas kuga je odnijela 25.000 života među kojima su bili i desetine poznatih ashaba. Početkom prošloga stoljeća, tokom Prvog svjetskog rata 1/3 stanovništva Evope je stradala od zaraznih bolesti. Nijedna od pošasti iz prošlosti nije imala globalnu dimenziju. Danas se suočavamo sa pandemijom svjetskih razmjera. Cijelo čovječanstvo je uznemireno i u strahu. Ljude je obuzela zebnja neizvjesne budućnosti.

Sve se događa kada je medicina dostigla vrhunac, u svijetu koji istražuje besmrtnosti i radi na pronalaženju područja za življenje u svemiru. U vrijeme kad oholost, nadmenost, izopačenost i raskalašenost dominiraju, samo mikroskopski vidljiv virus je zarobio ljude.  Svi smo se zatvorili u kuće čekajući nepoznatu sutrašnjicu.

Ministarstva zdravlja, zdravstveni radnici, autoriteti u toj oblasti obavljaju svoju dužnost savjesno. Da Allah bude zadovoljan s njima. Objašnjavaju nam kako održati higijenu, kako se povinovati i poštovati uvjete i zahtjeve karantine.

Sredstva masovnih komunikacija, društvene mreže obavještavaju cijelo čovječanstvo o svakom slučaju na svakom dijelu zemaljske kugle, u svakom trenutku od Kine do Italije, od Irana do SAD.

Ipak, ljudska, društvena, kolektivna dimenzija ovoga fenomena još nije postala predmetom bavljenja.

Ova tema će izazvati različite pristupe. Znanstvenici, filozofi, teolozi – svako će iz svoga ugla obrađivati ovaj fenomen. Pravi rezultat je moguće postići samo kada se posmatra kao cjelina, a nikako parcijalno, pojedinačno.

Zapravo, nauka će ovo pitanje objasniti, filozofija će ga misliti, a vjera će mu dati značenje. To značenje koje će vjera dati ne smije biti mimo onoga što će ponuditi nauka i filozofija. Jer, nauka je tumačenje Božijih znakova u Kosmosu, a razum i mišljenje su Njegovo najveće dobro dato čovjeku.

Povijest je potvrdila da se strah može pobijediti, brige uništiti, ili, kako pjesnik kaže smrt se može usmrtiti samo golemim duhovnim smislom koji vjera gradi. Nipošto ne izuzimajući, ne zapostavljajući znanost i razum.

Nevolja je Božiji znak

U vremenima kada Božija objava nije bila vodičem za život ljudi su nepogode i nedaće koje su ih pogađale objašnjavali sujevjernim tumačenjima, a katkad su imali astrološka objašnjenja. Najčešće su to tumačili ratom božanstava ili kaznom koja ih je zadesila. Ponekad bi svaljivali na ugursuze, ljude koje prati posebna nesreća.

Božija objava koja objedinjuje zakonitosti u svemiru i događanja po tim zakonitostima pokazuje Pravi put ljudima koji će ih izbaviti od svih sujevjerja i pogrešnih učenja.

Kada objavu posmatramo u cjelini, zajedno sa čovjekom, objavom i kosmosom, vidjećemo da sve ovakve nedaće nisu Božiji Zakon (adet) već Božiji znak (ajet).

Iako se govori o srdžbi, to nije ni Božija kazna. U suri Fatir Svevišnji kaže: ''Da Bog kažnjava ljude prema onome što zasluže ništa živo na licu Zemlje ne bi ostavio...'' (Fâtır, 45) A u suri Fussilet se kaže: ''...jer tvoj Gospodar nije nepravedan prema Svojim robovima.“ (Fussilet,4)

Ovo nije ni Smak svijeta kako neki tvrde. Jer, čak nijednom pejgamberu nije dato nikakvo znanje o Smaku svijeta. Navođenje nekih predznaka ne implicira znanje.

Prema Kur’anu ova nevolja koja nas je snašla je Božiji znak (ajet). A znak (ajet) je ukazivanje na nešto (išaret). Svaki vjernik iz ovog znaka može izvući drugačiju poruku. Ukazivanje na nešto nije zbog navođenja samog, već pouka. Također, u tom smislu se u Kur'anu kaže: ''... Zato uzmite pouku o vi koji imate oči!'' (El-Hašr, 2)

Štaviše, potop u doba Nuha, a.s, nije naznačen kao kazna, nevolja već kao znak (ajet): ''... i potopili smo ih i učinili da budu ljudima znamenje (ajet).'' (El-Furkan, 37)

Kada se ova nedaća čita kao Božiji znak, neki će to vezati za pohlepno iskorištavanje planete kao uzrok nedaće. Biće i onih koji će tvrditi da je planeta došla u stanje u kome više čovjeka ne može nositi. Neki će to vezivati za tragedije koju godinama preživljavaju ljudi u Arakanu, Istočnom Turkistanu, Jemenu. Drugi, opet, razloge traže u zatvaranju granica za izbjeglice iz Sirije. Ima i onih koji smatraju uzrokom globalni rat koji se vodi na teritoriji Sirije nad sirijskim narodom.

Neki će uzroke pronaći u tijelima nedužne djece što ih je more izbacilo na obale Mediterana. Ima i onih ljudi koji će, u ovom hitrom dobu, sve ovo vezati sa zaboravom čovjeka prema sebi, domu, srcu i duši svojoj, zaborav prema Gospodaru. Neki će uzroke tražiti u našem zapostavljanju supruge, porodice, djece. Među vjernicima ima onih koji smatraju da je zatvaranje Ka’be, Poslanikove džamije, Mesdžid-i Aksa’a, te zatvaranje džamija pred našim licima za džumu-namaz posljedica našeg nemara prema njima i ostavljanja džamija nekim nepoznatim ljudima.

Ima vjernika koji smatraju da je uzrok ovome nemogućnost opraštanja naših grijeha od hadža do hadža, od umre do umre, od džume do džume kako se neki ponašaju. Neki, opet, smatraju da je uzrok ovome uzdah djece u Africi koja umiru od gladi. Karantin u koji smo se zavukli za neke je uzrokovan decenijskim uništavanjem Gaze. Neki, pak, misle da je uzrok u odricanju od dozvoljenih i čistih namirnica.

Ta lepeza bogatstva smisla čovjeka će podstaći na razmišljanje i uvesti ga u novu Milost.

Vrhovni princip islama - zaštita i sigurnost života

Čovjek će, naposlijetku, morati redefinirati svoj odnos sa svijetom. Napustiti nevjerovatna bogatstava smisla i značenja i ovakve nedaće vezivati za nekog čovjeka, događaj, narod ili zajednicu te za Božiju kaznu ili Smaknuće svijeta znači ne čitati bezvremene ajete i njihova značenja. To će nas udaljiti od pouke i svesti nas na citate. Nećemo moći rješavati probleme, produbićemo krizu.

Prepreke koje stoje pred pravim razumijevanjem nedaća, gledajući ih u svjetlu Božije objave, su:

- Ovakve događaje objašnjavati izuzimajući odgovornosti čovječanstva. U Suri Er-Rum Svevišnji veli: „I na kopnu i na moru vidljiv je nered zbog onoga što ljudske ruke pridonose.'' (Er-Rum, 41)

- Objašnjavati ova događanja zapostaviti Stvoritelja Svemira. Najveća greška je tvrditi da Boga nema, da nema ni njegovog Zakona u svemiru.

- Čovjek kao mjera stvari u namjeri da zauzme Božije „mjesto“. Da govori u ime Boga ili umjesto njega. Kada neko tvrdi da je Bog nekom narodu dao kaznu zbog toga i toga, govori u ime Boga što je potpuno pogrešno.

- Ne priznavati uzroke koje je Allah stvorio. Ne poduzimati mjere prevencije, sprječavanja. Svakako da su mjere zdravstvenih stručnjaka u ovakvim pandemijama istovremeno i mjere vjere. Islam je kao vrhovni princip postavio zaštitu i sigurnost života bilo kojeg čovjeka.

Prije četrnaest stoljeća Božiji Poslanik je na najbolji način objasnio i odredio principe karantine za zarazne bolesti koje su se javile u to doba: Bolesnike ne smeštajte blizu zdravih ljudi. Ako negdje postoji zaraza ne idite tamo. Ako se pojavi tamo gdje ste vi ne izlazite otud.

Kada se hazreti Omer vratio iz Šama, ne ušavši u njega zbog kuge koja se tamo pojavila, njegov namjesnik Ebu Ubejde b. Džerrah ga je upitao: „Je li to bježiš od Božije odredbe, Omere!“ Hazreti Omer mu odgovori: “Bježim od Božije odredbe drugoj Božijoj odredbi.“

 Mjere koje možemo poduzeti protiv pandemije su:

- Vjera naređuje, kako smo ranije naveli, poduzimanje svih radnji koje bi mogle pomoći sprječavanju širenja. Ostanak u domovima može biti povodom da ponovo otkrijemo porodične muhabbete. Udaljenost od džamije neka nam bude povodom da kuće pretvorimo  u džamije.

- Druga mjera je da znastvenici pronađu lijek za ovu bolest. Doprinijeti pronalasku lijeka za ovu bolest je najviša stepenica koju jedan Božiji rob može dostići. Umjesto da čovječanstvo brine kako proizvesti oružja za međusobno ništenje, neka ovo bude povod da tražimo rješenja jedni za druge.

- I posljednja i najvažnija mjera: dova, dova, dova. Svevišnji Gospodar u suri El-En'am kaže: ''I, svakako, slali smo poslanike i narodima prije tebe, dajući da ih pogađaju nevolje i pošasti ne bi li se upokorili. Kad bi ih pogodila nevolja koju damo, trebalo je da se upokore, ali njihova srca su ostajala gruba i šejtan im je prikazivao lijepim ono što su radili".

Naravno da je važno podići ruke i zamoliti Svevišnjeg Gospodara za naše dobro. Moramo naći vremena da zajedno sa članovima porodice zajednički molino Gospodara našeg.

Ali, najbolja dova je akcija. Preokrenimo svoje današnje dove u veliki pokret dobra.

U ovim teškim vremenima pokloniti kiriju onome ko ne može da plati za kuću ili dućan je najveća dova. Najveća dova poslodavaca u ovim teškim vremenima  je da radnicima daju njihovu plaću bez obzira što ne mogu doći na posao. Pomoći komšiji koji ne može obaviti kupovinu je najveća dova. Dozvati Božiju milost i tako odstraniti nevolju koja nas pritišće u ovako teškim vremenima moguće je činjenjem dobra. Svako svakome da učini neko dobro. Zagrljaje za koje smo ukraćeni preokrenimo u susrete srca, u dodire duša naših.

Završićemo dovom Hazreti Ejjuba: Mene je, uistinu, prava nevolja snašla, a Ti si najmilostiviji među milostivima. (El-Enbija, 83)

(Preporod)