Zatvaranje džamija i obustava namaza u džematu kroz historiju muslimana

Priredio: Prof. Zuhdija Adilović

"U ovim mjestima desila se velika zaraza koja je prekoračila svaku mjeru… Ljudi su prolazili i nisu vidjeli ništa drugo osim praznih dućana, pustih ulica i kuća zatvorenih vrata".

Ovim riječima poznati historičar Ibn el-Dževzi (597. h.g.) dočarava nam veliku kugu koja se desila 449. h.g., a koja je zastrašila tadašnji svijet, kao što to danas čini korona.

Ovaj novonastali virus udario je na sve poluge današnjeg društva. Obustavio je gotovo sve ljudske aktivnosti, obrazovanje, putovanje, udaljio ih jedne od drugih, tako što ih je izolirao u njihovim stanovima i kućama. Međutim, muslimane sve to nije zbunilo kao što ih je zbunilo zatvaranje džamija i napuštanje namaza u džematu na koje su navikli svaki dan po pet puta.

Većina vlada muslimanskih zemalja, pored različitih političkih usmjerenja, složila se po pitanju zatvaranja svih mjesta javnih okupljanja, pa i džamija. To su potvrdila i razna vijeća za fetve, te većina alima i daija, iako se svi slažu da je ukidanje namaza u džematu, naročito u haremu Mekke i Medine veoma teška situacija za muslimane.

Međutim, mnogobrojne knjige iz oblasti fikha i historije islama bilježe razne događaje koji su doveli do obustave namaza u džematu i džuma-namaza. Među tim događajima navode se i velike zaraze koje su prouzrokovale obustavu namaza u džematu čak i u haremu Mekke i Medine, te džamiji El-Aksa u Kudsu.

U ovom radu ću navesti nekoliko najznačajnih događaja koji su do toga doveli sa osvrtom na uzroke istih, bez fikhskog obrazlaganja.

Pojedinačna izolacija

U fikhskim djelima se spominju razne situacije u kojima je dozvoljeno pojedincu muslimanu ne prisustvovati namazu u džamijama, čak ako je u pitanju i džuma-namaz, ukoliko se musliman boji štete za sebe ili za druge, svejedno da li je razlog te bojaznosti bolest, ili bezbjedonosna situacija, ili prirodne nepogode, ili lična neprijatnost.

Među najstarijima koji su o tome govorili je imam Šafija (204. h.g.) koji je spomenuo nekoliko šerijatski opravdanih slučajeva izostanka sa džuma-namaza. Na prvom mjestu je spomenuo bolesti. A možda najinteresantnije što je naveo kao opravdanje za izostajanje sa namaza u džematu jeste strah od političkog progona vlasti. U svojoj knjizi El-Umm kaže: “Ako se boji da će ga, ukoliko izađe radi džume-namaza, bezrazložno uhapsiti vlast ima pravo ne otići na džumu.”

Više poznatih fakiha je odobrilo sustezanje od džume  i namaza u džematu prilikom društvenih i političkih nemira. Imam Zehebi (748. h.g.) u svome poznatom djelu Sijer Ealami en-nubela prenosi od Mutarrif b. Abdulla b. Šehhira (95. h.g.), iz reda tabiina da se on, kada dođe do nereda i međusobnog ubijanja ljudi zatvarao u svoju kuću i nije prisustvovao ni džumama ni džematima, sve dok se stanje ne smiri.

Kurtubi (672. h.g.) u svome djelu Et-Tezkre navodi da se imam Malik (179. h.g.) u zadnjim godinama svoga života izolovao u svojoj kući 18 godina i nije išao u džamiju Poslanika, s.a.v.s.

Isto su uradili pojedini alimi za vrijeme nasilnog nametanja teorije o tome da je Kur’an stvoren, za vrijeme halife Me’muna (763. h.g.). Ibn Ejbek ed-Devadari (736. h.g.) u svome djelu Kenzu ed-durer ve džami’u el-gurer navodi: “Godine 218. (hidžretske) desio se početak fitne nametanja teorije o stvaranju Kur’ana, ko se god suprostavio bio je pogubljen. Mnogi alimi i imami su se zatvorili u svoje kuće i sustegli od odlaska u džamiju, a mnogi od njih su pobijeni.”

U svakom slučaju ostavljanje džume i džemata od strane pojedinaca ili manjeg broja ljudi je daleko manji problem od zatvaranja džamija i odustajanje svih ljudi od džume i džemata. Iako se to dešavalo više puta u historiji muslimana, fakihi to pitanje nisu tretirali u svojim djelima, što ćemo ovdje pokušati detaljnije obraditi.

Zarazne bolesti

Kuga Amvas (palestinsko selo koje se nalazi 28 km jugoistočno od Jafe koje su jevreji do temelja porušili 1967. g) je veliki događaj koji se desio u cijelom Šamu 18. h. godine, do te mjere da se halifa Omer (23. h.g.) zakleo da neće okusiti ništa mrsno, niti mlijeka i mesa sve dok ljudi ne prevaziđu to stanje. 

Imam Ahmed (241. h.g.) u svome Musnedu prenosi od Šehr b. Havšeba (112. h.g.) koji je bio svjedok “kuge Amvas” da je vojsku predvodio Ebu Ubejde b. el-Džerrah pa je umro od kuge, te ga je naslijedio Muaz b. Džebel, koji je također umro od kuge. Nakon njega komandu je preuzeo Amr b. el-As (43. h.g.) koji nam je održao hutbu u kojoj je kazao: “O ljudi, ova bolest kada negdje dođe širi se kao požar, zato se raspršite po brdima, ili po prostranim dolinama.” Poslije je to stiglo do halife Omera koji, tako mi Allaha, na to nije ništa loše kazao.”

Prema tome, Amr b. el-As je, po našem saznanju, prvi koji je pozvao u izolaciju i udaljavanje jednih od drugih kao vid borbe protiv zaraze, a udaljavanje jednih od drugih po brdima i dolinama je razlog za neobavljanja džume  i namaza u džematu, jer su oni obaveza samo naseljenim mjestima i gradovima.

Velika kuga u Mekki

Historijski izvori navode kako su se dešavali slučajevi zatvaranja džamija zbog zaraznih bolesti, od čega nije bila pošteđena ni Mekka i časni hram u njoj. Jedan od tih događaja navodi Hafiz Ibn Hadžer (852. h.g.) u svom djelu Inbaul-gumr bi ebnail-umr u događajima 827. h.g. kada kaže: "Na početku ove godine u Mekki se desila velika zarazna bolest od koje je dnevno umiralo 40 ljudi. U mjesecu rebiul-evvelu umrlo je 1700. Kažu da je imam Mekam-i-Ibrahima, koji je bio šafijskog mezheba klanjao tih dana samo sa dvojicom ljudi, a imami ostalih mezheba nisu obavljali namaze u džematu zbog nedostatka džematlija". 

Ne znam da li je ovaj gotovo potpuni zastoj sa namzom u heremu Mekke bio zato što su mnogi bili bolesni i umirali, te bili zauzeti ukopom, ili iz bojaznosti od zaraze. Broj od 1700 umrlih u mjesec ili dva nije dovoljno velik da spriječi ljude od namaza u džematu, nego se vjerovatno radi o tome da su oni odustali od džemata bojeći se zaraze.

Ibn Azari el-Marrakeši (695. h.g.) u svojoj knjizi Elbejanul-mugrib fi ahbari el-emdelusi vel-magrib obavještava nas da se prije toga na nekoliko stoljeća desila velika kuga u Tunisu 395. h.g. koja je prouzrokovala “veliku nedaću u kojoj su se povećale cijene, nestalo hrane, pomrla većina bogatih i siromašnih ljudi, tako da nisi mogao vidjeti nikog osim onih koji su bili zauzeti liječenjem i obilaskom bolesnih, ili opremanjem umrlih, tako da su džamije u Kajrevanu opustošile.”

U Endelusu se desilo slično ovome. Imam Zehebi u svome djelu Tarihul-islam opisuje dešavanja u 448. h.g. pa kaže: "U toj godini je bila velika suša i zaraza. U Išbiliji je umro mnogi svijet do te mjere da su džamije ostale zatvorene zato što nije imao ko da u njima klanja. Isto tako u Kordobi su džamije bile zatvorene bez klanjača. Ta godina je nazvana ‘Godina velike gladi’".  

Sljedeće godine 449., kako nam kazuje Ibn el-Dževzi desila se velika zaraza koja se brzo širila i ubijala mnoge ljude u današnjoj Srednjoj Aziji. Tada je od zaraze stradalo oko milion ljudi. Zatim se raširila zapadno sve do Iraka. “U mjesecu džumada el-ahire godine 449. h. došlo nam je pismo od trgovaca iz Srednje Azije (ma vrae-n-nehr) da se tamo desila velika kuga koja je prešla sve granice, tako da je iz ove pokrajine u jednome dano izneseno 18,000 dženaza. Izbrojali su umrle do pisanja ovog pisma i njihov broj je dostigao 1,600,000.”

Velike katastrofe

Desile su se mnoge prirodne katastrofe koje su prouzrokovale obustavljanje džemata u džamijama, čak i u haremu Mekke. El-Ezreki (250. h.g.) u svom djelu Ahbaru Mekke navodi da su se velika vrata kabe Babu Beni Šejbe zvala Babu-s-Sejl (vrata poplave). Poplave su bile tolike da su Mekam-i-Ibrahim pomjerile sa njegovog mjesta skroz do Kabe.”

Muhammed el-Muntesir billahi el-Kettani (1419. h.g.) u svome komentaru Kur’ana, 27. ajet sure El-Hadždž: “Sjećam se da je prije nekoliko godina bila tolika poplava u haremu Mekke da je voda dospjela do vrata Kabe. Namaz je obustavljen dva dana. Mnogima je bilo teško gledati kako oko Kabe niko ne tavafi, pa su skočili u vodu tavafeći oko Kabe plivajući i roneći. Mnogi su bili zadivljeni plivačima i roniocima oko Kabe pa su i sami skočili  da to učine, a nisu znali plivate te su se ugušili u vodi. Zato su vlasti bile prisiljene da zabrane tavaf oko Kabe kako bi spasili ljude od smrti.”

Šejh Muhammed es-Sabbag el-Mekki (1321. h.g.) u svojoj knjizi pod nazivom Tahsilu el-meram fi ahbari el-bjti el-haram navodi mnoge događaje poplave koje su zadesile harem u Mekki i prouzrokovale obustavu namaza u njemu, ponekad se dešavalo i obrušavanje dijelova Kabe. Međutim, obustava namaza nije trajala dugo, ne duže od sedam propuštenih namaza. O jednom od tih događaja El-Mekki kaže: “Desila se velika poplava 983. h.g. koja je preplavila harem u Mekki. Voda je preplavila mjesto tavafa, zbog čega je bio obustvljen namaz i zatvoren harem. Voda je ostala jedan dan i jednu noć. Ta obustava namaza trajala je sedam namaza.

Što se tiče obustave namaza u džematu van Mekke, to se također ponavljalo kroz historiju: Ibnu Kesir (774. h.g.) navodi da je 647. h.g. voda preplavila Bagdad u tolikoj mjeri da je uništila mnoge radnje i poznate kuće. Zbog toga su obustavljene džume i džemati u većini džamija. Klanjalo se samo u tri velike džamije.

Ibn el-Futi (723. h.g.) u svom djelu Elhavadisu el-džami’a navodi kako je Bagdad bio preplavljen 653. h.g. pa kaže: “Mnoge džamije su porušene, kao što je džamija El-Mensur koja je prva džamija sagrađena u Bagdadu. Isto tako srušena je džamija El-Mehdi u kvartu Er-Resafa, zatim džamija Es-Sultan, džamija El-Kasr i još nekoliko drugih džamija.”

Društveni neredi

Kao što su sukobi muslimana sa kršćanima često bili razlog obustave džume i džemata, isto tako se dešavalo i za vrijeme međumuslimanskih sukoba na relaciji sunnije- šije. Hafiz Ibn el-Dževzi u svojoj knjizi El-Muntezam za 349. h.g. bilježi “da se desio sukob sunnija i šija u Bagdadu, te su obustavljene džume u svim džamijama sa obadvije strane, izuzev džamije Berasa koja je pripadala šijama. U njoj se klanjala džuma.”

Nekada se dešavalo da se obustave džume i džemati zbog međumezhebskih sukoba. Ibnu Kesir navodi da se 477 h.g. “desio sukob između eš’arija i hanbelija u Bagdadu u kojem su ojačale hanbelije do te mjere da nijedan eš’arija nije mogao prisustvovati džumi, niti namazu u džematu.”

Razorni ratovi

Najpoznatiji rat koji se desio u haremu Mekke jeste rat kojeg je počinio Ebu Tahir el-Džennabi el-Kurmuti (332. h.g.) kada je sa svojom vojskom napao hadžije uoči dana Arefata 317. h.g. te im upropastio hadž te godine, pobio hiljade ljudi pored same Kabe i izvadio Crni kamen  i odnio ga u glavni grad svoje državice Hedžer (na istoku Saudijske Arabije). Imam Zehebi u svome djelu Tarihul islam kaže: “Te godine niko nije obavio stajanje na Arefatu,” te je tako onemogućen hadž  koji je kod muslimana vredniji od namaza u džematu.

Prije oko sto godina, pred kraj Drugog svjetskog rata, obustavljene su džume i džemati u haremu džamije Poslanika s.a.v.s. Autor knjige Muallimu el-mesdžid en-nebevijj u biografiji šejha Elfa Hašima (1349. h.g.) koji je tada bio imam džamije Poslanika, s.a.v.s. kada su snage Šerifa Husejna  stegle obruč oko Medine kaže: “Njen, tada osmanski, namjesnik Fahri Paša (194.8 g.) je kao vojnu bazu svoje vojske i oružja uzeo džamiju Polsanika, s.a.v.s., a munare kao osmatračnice, tako da su obustavljeni namazi i nisu se čuli ezani sa minareta jedno vrijeme.”

Osvajači i diktatori

Izvan harema Mekke i Medine u mnogim centrima islamskog svijeta često su bile obustavljene  džume i džemati zbog ratnih dešavanja. Džamija El-Aksa je vjerovatno najviše bila izložena takvom stanju. Obustavljeni su namazi u njoj za vrijeme križara oko 90 godina počevši od 492 h.g. Križari su svoju vladavinu u Kudsu započeli velikm pokoljem. Ibnu el-Esir u svome djelu El-Kamil opisujući taj pokolj kaže: “Stranci su pobili u džamiji El-Aksa više od 70,000 muslimana, među kojima je bio veliki broj imama, alima i pobožnjaka koji su došli iz svojih pokrajina da ibadete na tom mubarek mjestu.

Slično se desilo i u Endelusu kada su španjolski kršćani osvojili velike islamske centre počevši od početka sedmog stoljeća. Poznati historičar Andaluzije Abdullah Anan (1986. g.) u svojoj knjizi Devletu el-islam fi el-endelus navodi da su “španci prekršili dogovor o predaji Granade koji je garantovao vjerska prava muslimana, pa su zatvorili sve džamije i zabranili muslimanima njihove vjerske aktivnosti, te omavolovažili njihova ubjeđenja i njihov vjerozakonik.”

Jedan od najpoznatijih događaja ove vrste je osvajanje Bagdada od strane Mongola pod vođstvom Holaka 656. h.g., zatim osvajanje Damaska od strane Tatara 803. h.g. pod vođstvom Timurlenka (807 h.g.). Zvjerstva koja su počinili Mongoli osvajanjem Bgdada su daleko veća nego što se mogu opisati. Ibn el-Esir u svome djelu El-Bidajetu ven-nijajetu navodi: “Pobijeni su hatibi, imami i hafizi Kur’ana, te su ukinute džume i džemati u Bagdadu nekoliko mjeseci.”

Njegov savremenik Imam Subki (771. h.g.) u svome djelu Tabekatu eš-šafiijje ovaj događaj opisuje vrlo sažaljivo pa kaže: “Bagdad je osvojen od strane Holaka, ubijen je halifa a zatim ostali muslimani. Podignuti su križevi na džamije, začula su se zvona u džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime porušene su mnoge džamije a ostale zatvorene. Nestalo je njegovih stanovnika i svega što je bilo, kao da su samo u snovima bili.”

Kada je Timurlenk osvojio Damask nije bio nimalo manje okrutan i zločest, iako je tvrdio da je musliman i potpisao ugovor sa muslimanima o plaćanju poreza kako bi se spasili ubijanja i pljačke. On je prekršio dogovor te opljačkao i porušio Damask, a neke njegove dijelove zapalio. Ljudi su bili okupirani pitanjem opstanka i nisu imali vremena ni za vjeru, ni za dunjaluk. U džamijama koje nisu porušene obustavljene su džume i ostali namazi, čak se ni ezani nisu čuli. Tako je napisao Al-Makrizi u svome djelu Es-Suluk lima’rifeti ed-duvel vel-muluk.

Ibn Haldun je bio sudionik tih događaja jer se nalazio u posjeti Damasku i lično se sreo sa Timurlenkom. On spominje mnoge strahote, njega i njegovih ljudi, koje su prouzrokovale paljenje poznate Emevijske džamije u Damsku, što je dovelo do obustavljanja namaza u njoj. On navodi kako su Tatari zapalili trgovine “koje su gorile dok požar nije doše do Velike džamije i prešao na njene krovove, te je poteklo olovo i srušili se krovovi i zidovi, što je bilo krajnje barbarski i nepristojno.

Društveni nemiri i neredi

Kao što su ratovi prouzrokovali ukidanje džuma i džemata isto tako su socijalni nemiri i bezbjedonosna nesigurnost usljed političkih previranaj prouzrokovali njihovo ukidanje. Ibn Šahin El-Malti (920. h.g.) u svome djelu Nejlu el-emel fi zejli ed-duvel navodi da su se jednog petka  802. h. godine desili veliki neredi između vojskovođa memluka “od kojih se tresao cijeli Kairo, zatvorile džamije, te su hatibi skratili hutbe i namaze. U pojedinim džamijama se nije ni klanjala džuma niti ostali namazi, ljudi su bili uplašeni, čak su se i pijace zatvorile.”

Isto tako u Egiptu se desilo veliki bezbjedonosni poremećaj zbog kojeg su ljudi ostavili džumu i ostale namaze, te pozatvarali džamije. Poznati historičar El-Džeberti (1237. h.g.) u svome djelu Adžaibu el-asar prilikom govora o 1230. h.g. obavještava nas o tome kako se desio pokušaj vojnog udara protiv egipatskog namjesnika Muhammed Ali Paše (1265. h.g.) koji je prouzrokovao velike društvene pometnje. El-Džeberti kaže: “Ovo je događaj za kojeg nismo čuli da se sličan desio u bilo kojoj državi. U roku od pet sati, od pred džumu do ikindije-namaza desili su se toliki neredi i pljačke da su se ljudi neopisivo uplašili. Taj dan se nije klanjala džuma i zatvorene su džamije. Ljudi su se latili oružja  i spremili za borbu.”

Ibn Azara el-Marrakeši u svome djelu Elbejanu elmugrib navodi da su se na džumama u džamijama Magreba nakon odlaska Fatimija u Egipat i dalje spominjala njihova imena. Stanovnici Kajrevana su se sustegli od džuma-namaza kako bi se sačuvali od njihovog poziva, smatrajući hutbe sa njihovim imenima novotarijom. Kada bi neko od njih prolazio pored džamije tajno (u sebi) bi izgovarao: “Allahu ti mi budi svjedok, Allahu ti mi budi svjedok!” a zatim bi se udaljio i klanjao podne-namaz. Tako niko od stanovnika nije klanjao džumu sve dok se to stanje nije promijenilo, a to je trajalo dugo vremena. On navodi da ju hutba Fatimijama ostala sve do 440. h.g., a zatim je ukinuta i spaljene su njihove zastave.

Ovo je interesantan i jedinstven postupak stanovnika Kajrevana koji su bili žestoki neprijatelji Fatimija. Žrtvovali su džumu protestvujući protiv iskrivljavanja vjere i zabludjelih nepravednih vladara. Ato to što su, kada bi prolazili pored džamija, govorili: “Allahu ti mi budi svjedok!” jeste dokaz njihovog veličanja džuma-namaza i čežnje za njegovim obavljanjem, ali ih je u tome spriječilo činjenje dove vladarima s čijim vjerovanjem nisu bili zadovoljni.

Na kraju ovog sažetog pregleda samo pojedinih slučajeva prekida džuma i namaza u džematu kroz historiju muslimana možemo zaključiti da ovo što se nama dešava danas sa zatvaranjem džamija i ukidanjem džuma i džemata kako ne bi bili uzročnici širenja korona virusa, nije historijski izuzetak koji se do sada nije desio. Slično se dešavalo našem ummetu kroz historiju iz raznih razloga, neki od njih su slični upravo ovom današnjem stanju, iz zdravstvenih razloga, a neki od njih su bili manje opasni i štetni, dok su drugi bili opasniji i više štetni. Zato će i ovo iskušenje sigurno proći, kao što su prošli prijašnji ratovi i nedaće. Ponovo će se džamijama vratiti njihovi miljenici koji su bili njihovi stalni posjetioci.

Molim Allah da nam oprosti naše grijeh, učvrsti u imanu i sačuva ovog i svih drugih iskušenja.

Amin!

(Zuhdijaadilovic.com/Preporod.info)